Zašto "ne volimo" spalionice otpada

Zelena Lista je općenito protiv izgradnje spalionica komunalnog otpada iz nekoliko razloga:

1. U komunalnom otpadu se nalaze vrlo vrijedne sirovine koje se mogu iskoristiti i ponovo upotrijebiti u proizvodnji novih dobara. Njihovo spaljivanje je neracionalno trošenje sirovina kojih je sve manje na planetu. Treba se privikavati na tu činjenicu i započeti intenzivno štedjeti.
2. Spalionice komunalnog otpada su najčešće veliki i neracionalni potrošači energije. Iako neke tehnologije spalionica kao nusproizvod daju toplinsku energiju to je daleko manja količina nego što je potrebna za njihov pogon.
3. Spalionice komunalnog otpada su najčešće i veliki zagađivači zraka i to vrlo opasnim kemijskim spojevima poput furana, dioksina i sl. koji zagađuju ne samo zrak već se putem oborinskih voda talože u tlo te tako trajno zagađuju okoliš (tlo, poljoprivredne proizvode  i vodu).Djeluju kancerogeno i mutageno, čime ugrožavaju i buduće generacije.
4. Spalionice komunalnog otpada u pravilu su vrlo skupe investicije ukoliko se žele izvesti što sigurnije za okoliš i ljude. Danas postoje tehnologije koje spaljuju otpad u zatvorenom sustavu (plazma tehnologije) pri čemu nema ispuštanja štetnih tvari u okološ. Međutim, za njih treba dodatna energija te složen i skup sustav filtara što takvu tehnologiju čini isplativom tek u dužem vremenskom razdoblju.

Koje rješenje zbrinjavanja otpada predlaže Zelena Lista (kao i većina ekologa i zelenih stranaka u svijetu)?

1. razdvajanje i sortiranje otpada prema dominantnim komponentama i to već na mjestu njegovog nastanka kako u domaćinstvima tako i u industriji (papir, drvo, metal, plastika, staklo, bio-otpad iz domaćinstava,....)
2. recikliranje odnosno ponova upotreba sirovina dobivenih iz otpada.
3. za zbrinjavanje komunalnih otpadnih voda zalažemo se za primjenu takvih pročistača koji će vode čistiti od mehaničkih, kemijskih i bioloških zagađenja, a kao svoj nusprodukt imati a) pročišćenu vodu koja ne ugrožava rijeke, jezera, podzemlje i more -  i b) bioplin kao izvrstan energent za proizvodnju struje, grijanje ili motorna vozila.
   
4. samo vrlo mali dio otpada  koji preostane - a koji spada u skupinu posebno opasnog otpada (kemikalije, biološki industrijski i sl. otpad) - treba zbrinjavati u propisno opremljenim spalionicama opasnog otpada (npr. s plazma-plamenicima) ili ga odlagati na specijalno uređenim odlagalištima za tu svrhu. jer, taj ostatak je mnogostruko manji od mase nerazvrstanog otpada. Osim toga, razvrstavanjem se dobivaju sekundarne sirovine na kojima se odlično zarađuje...

U Genevi	U Beču

Stav Zelene Liste o budućoj spalionici komunalnog otpada u Zagrebu

Cijeli projekt buduće spalionice otpada je potpuno netransparentan. Prije gotovo dvije godine napravljena je tzv. studija utjecaja na okoliš. Vrlo je opširna, ima više stotina stranica u dva debela sveska, a možete je  dobiti „na uvid" samo tako da je čitate u prostorijama Gradskog poglavarstva(!). Doduše, postoji i sažetak na CD ROM-u, ali da biste došli u posjed toga izvora onformacija o projektu zbog kojih se građani međunarodno zadužuju, treba vam posebna dozvola Gradonačelnika Bandića koju on, naprimjer, predstavnicima Zelene Liste nije dao, iako u četvrti u kojoj će se spalionica graditi imamo i lokalnog vijećnika. Toliko o poštivanju međunarodne konvencije o pravu građana na informaciju koju je Hrvatska potpisala kao jednu od obveza pri uključenju u društvo civiliziranih zemalja. 

Studija utjecaja na okoliš je napravljena, novac je utrošen, no nije poznata tehnologija koja će se primijeniti u budućoj spalionici!  Zbog toga je ta Studija krajnje upitna iako ju je izrađivala i potpisala brojna ekipa raznovrsnih stručnjaka. Do tog saznanja došli smo izravno,  tijekom razgovora s autorima projekta koji su sami priznali da ne znaju odgovore na pitanja poput -  koja tehnologija, tko je izvođač i koliko će to stajati(!).

Dakle, cijela je studija izrađena na temelju nekih općepoznatih pretpostavki koje se mogu pročitati i na internetu, na najmanje stotinjak web-stranica iz raznih zemalja. Sve one otkrivaju kako se s takvim objektima postupa bitno drukčije od prakse koja se udomaćila u Zagrebu. Zato i studija, ma koliko koštala i ma kakva imena stajala u potpisu na kraju teksta, ne mora imati nikakve veze sa  stvarnim objektom i budućim funkcioniranjem postrojenja. To je vrlo opasno i neodgovorno glede opće sigurnosti, zdravlja građana i stanja okoliša, a otvara široko polje za utemeljenu sumnju kako se tu nesavjesno poigrava velikim novcem iz proračuna, prireza i međunarodnih zajmova.  A to su činjenice koje itekako zanimaju sve građane Zagreba i Hrvatske, te bi upravo ta studija morala biti javno i detaljno obrazložena i razumljivo objašnjena svima koji će plaćati buduću obradu otpada u tehnološki dvojbenom pogonu.

Očito je da ekipa koja se poigrava tim projektom ili ne zna, ili ima neke druge interese koji nisu usmjereni u  javnu dobrobit grada, zemlje i građana. Možda se zato i sprečava javni uvid u cjelovit dokument?

Sve što se iz Studije dade iščitati jest da će spalionica biti strogo vezana za rad pročistača komunalnih voda. Kao produkt pročistača voda (koji je pri završetku) ostaju goleme količine mulja - otrovnog i smrdljivog koncentrata. Za milijunski grad poput Zagreba pretpostavlja se da će godišnja količina mulja biti cca 100.000 tona. Taj mulj se mora nekako i negdje „zbrinuti". Zbog toga su autori Studije zagrebačke spalionice u svom radu odabrali tip spalionice koja će spaljivati otpadni mulj i komunalni otpad. Zanimljivo je kako se vrlo skupi prvi dio za obradu otpadnih voda već privodi kraju, a najvažniji i najveći problem nije riješen - kamo s muljem?

Tko je ugovarao kolektore i sustav odvodnje u kojemu stotine tisuća tona mulja treba spaliti(!?) - zbog čega se gradi i posebvan plinovod preko posebnog mosta...

Vidljivo je samo da su dosad najviše zaradili građevinari koji su uz kolektore - umjesto spalionice - podigli i čudan ograđeni kompleks čuvanih zgrada, s golemim restoranom "zatvorenog tipa", s umjetnim ukrasnim jezerom...

Zaista, za novac koji će svaki građanin tijekom budućih desetljeća plaćati iz svog džepa vrijedi potrošiti malo benzina i pogledati što se dosad sagradilo na kraju gradskog odvoda...

Pritom možete razgledati i omirisani goleme kasete izvađenog mulja u debljini od nekoliko metara, koji se od početka pročišćavanja vadi iz bazena i skladišti na otvorenom, istočno od postrojenja. Čime će se to spaliti i razgraditi - a leži na šljunku pored Save?

Od autora Studije, saznali smo da Zagreb godišnje proizvede cca 600.000 tona komunalnog otpada. Od toga 1/3 predstavlja građevinski otpad koji se već danas većinom reciklira na Jakuševcu. Prema toj računici 400.000 tona predstavlja čisti komunalni otpad koji bi se trebao "zbrinuti" - tj. spaliti -  u budućoj spalionici.

U trenutku kad smo razgovarali s autorima projekta (krajem 2006. godine) raspolagalo se podacima o kapacitetu spalionice od 300.000 tona godišnje. Prema toj računici (procjeni), ako 100.000 tona predstavlja mulj, onda se u spalionici još može godišnje spaliti svega 200.000 tona komunalnog smeća. Ostaje pitanje - kamo s preostalih 200.000 tona koje godišnje nastaju samo na teritoriju grada Zagreba?

Nismo nikad dobili odgovor na pitanje koliko će energije trebati za pogon spalionice. Sve o čemu se u javnosti priča je to da će buduća spalionica proizvoditi toplinsku energiju koja će grijati pola Novog Zagreba. No da li će to biti više ili manje od energetskog inputa, ostalo je otvoreno pitanje...

Nakon završenog procesa spaljivanja mulja i komunalnog otpada predviđa se da će zaostati cca 100.000 tona troske. Taj „ostatak" predstavlja koncentrat svih nesagorenih materija (pretežno vrlo otrovnih i kancerogenih) i spada u kategoriju opasnog otpada za koji u projektu i studiji nije riješeno zbrinjavanje. (Gradonačelnik Bandić je svojevremeno nešto pokušavao dogovoriti sa Zagrebačkom županijom da bi odlagalište troske bilo u blizini Sv.Ivana Zeline čemu se stanovnici tamošnjih sela oštro protive).

Po svemu sudeći, prema gore iznesenim brojkama o kapacitetu spalionice, gradske vlasti će ipak biti prisiljene pristupiti izradi jednog sveobuhvatnog sustava odvojenog prikupljanja komunalnog otpada i  recikliranja.

Osim svega iznesenog, na to ih prisiljavaju i mnogobrojne rezolucije te zakoni Europske Unije kojoj se Hrvatska želi pridružiti. Europski prosjek recikliranja otpada je 40-50%.  U Zagrebu je gotovo zanemariv.

Ostaje samo otvoreno pitanje - zašto gradske i državne vlasti već dosad tomu nisu posvetile dužnu pozornost i uštedjele nam stotine milijuna eura?  

Jedan od mogućih odgovora leži u tome što do sada još nije bilo dovoljno „zainteresiranih investitora"(developera-tajkuna) koji bi uložili svoj kapital u odvojeno sakupljanje i recikliranje otpada.

Proces ulaska privatnog kapitala u područje recikliranje otpada je pokrenut početkom 2006. godine famoznom Uredbom MZOPUg-a o sakupljanu ambalažnog otpada, a od lani je to prošireno i na davanje koncesija za recikliranje autoguma i automobilskih dijelova.

Tako su i država i grad još jednom dokazali svoju poslovnu nesposobnost. Umjesto da uspostave javne vrtke koje će im osigurati profit na korist građana, zlatne su koke prepustili privatnicima. Time su u ovo važno područje funkcioniranja urbanih cjelina ugradili trajni izvor nesigurnosti i opasnosti po javno zdravlje, okoliš i standard građana.

Ostaje samo gorka činjenica i pitanje - kako to da država i Grad Zagreb ne vide očiti i veliki profit u preradi otpada već to područje prepuštaju na volju privatnim interesima i kapitalu često sumnjivog porijekla?

• < <
• > >