- Detalji
- Autor Tomislav Toth
Globalno zatopljenje - Potvrđena prijetnja
 Termički utjecaji Golfske struje u Sjevernom Atlantiku (NASA) |
Priču o klimatskim promjenama, globalnom zatopljenju, efektu staklenika, porastu ugljičnog dioksida i metana u atmosferi - iako traje već tridesetak godina - mnogi su donedavno doživljavali kao znanstveničko zanovijetanje.
Prve mjere globalne brige o zračnom omotaču poduzete su tek nakon pojave ozonskih rupa kroz koje prodire smrtonosno ultraljubičasto zračenje - zabranom proizvodnje i upotrebe freona. No, rupe su ostale i trebat će barem pola stoljeća da se zatvore, pa je i globalno zatopljenje prihvaćeno s podjednakim fatalizmom.
Ali, globalno zatopljenje nosi sa sobom daleko složenije posljedice pred kojima se nitko ne može skloniti - jer sa Zemlje nemamo kuda. Kako se opasni tijek dogođaja ubrzava, a dokazi se množe iz dana u dan, globalno je zatopljenje postalo i predmetom politike svih svjetskih vlada. Odjednom je jasno da smo sadašnjim globalizacijskim modelom kapitalizma koji ostvaruje profit beskrupuloznim iscrpljivanjem prirodnih i ljudskih resursa na svim kontinentima, ugrozili budućnost cijeloga planeta, barem u obliku kakvim ga poznajemo danas.
Time je pitanje održivog razvoja za koje se Zeleni cijelog svijeta odavno zalažu, postalo strateškim pitanjem ljudske civilizacije.
Pritom, iako na prvi pogled nije vidljiv, a ponekad, bez dubljeg razmišljanja nije ni lako razumljiv, pojam održivosti označuje najvažniji princip s kojim se našoj djeci i budućim generacijama može ostaviti svijet pogodan za život. No, to je složena tema za neku drugu prigodu...
A tema globalnog zatopljenja je tu i više ne možemo zatvarati oči. Živjet ćemo s tom sve opasnijom prijetnjom sve intenzivnije, tijekom idućih desetljeća, a vjerojatno i stoljeća... Da bismo samo dijelom popravili katastrofalne štete, a pogubni trend barem usporili, trebat će nam najmanje pedeset godina, a možda i cijelo stoljeće. Pritom nitko ne može biti pošteđen ili izuzet, jer posljedice će biti podjednako neugodne svima koji dišu zrak, piju vodu i trebaju hranu...
Priprema bušotine za vađenje uzorka iz dubine ledenog antaktičkog pokrova. |
Najvažnije podatke prikuplja se na licu mjesta, ponekad i iz jezgri dugačkih do tri metra. Jezgre se prevoze u Europu, a proučavaju se u pravim hladnjačama. |
|
|
|
|
 Dosad najdulja ledena jezgra seže u prošlost do 1.000.000 godina |
|
O čemu svi (ne) govore
I oni mlađi već primjećuju učestalost vrućih ljeta, kratkih zima i neuobičajenih vremenskih pojava. Mada pjesmicu o štetnosti fosilnih goriva i stakleničkim plinovima u atmosferi danas znaju i pučkoškolci, malo je ljudi ozbiljnije upoznato sa zakučastim slijedom nespojivih uzroka i posljedica.
Oko deset posto volumena ledenih jezgri čine mjehurići zraka s uzorcima atmosfere i prašine starim stotine tisuća godina. Analiza takve tanke kriške ledene jezgre daje fascinantne rezultate.
Foto: Chris Gilbert, British Antarctic Survey.
|
Cijene goriva penju se nebu pod oblake, automobili dobivaju katalizatore, kućna ložišta zahtijevaju preciznu kontrolu, svi govore o štednji energije, ugljičnom dioksidu, tropskim šumama, sušama, poplavama, nestanku riba u oceanima.
Održavaju se konferencije, potpisuju ili ne potpisuju protokoli,trguje se pravom na ispuštanje CO2 i ostalih stakleničkih plinova - a sve ide po starom. Možda je ipak samo riječ o statističkim ekscesima koji će se s vremenom poravnati u prosjeke?
Znanstvenci dižu paniku, novinari objave pokoju klimatsku senzaciju - i to je sve. Naizgled, stanje redovno, bez dramatike i događaja koji bi nam jače uzdrmali svakodnevicu.
Nažalost, problem s globalnim zatopljenjem u samoj je suštini i sporosti fenomena. Toliko je kompleksan, sastavljen od brojnih međusobno premreženih utjecaja i kombinacija naizgled nepovezanih pojava, da treba uložiti mnogo truda, čitanja i znanja kako bi se shvatila barem logika puzećih promjena.
U listopadu 2006., u Sao Paulu, na redovitom sastanku IPCC-a (međunarodnog tijela koje od 1988. valorizira rezultate istraživanja klimatskih promjena, sastavljenog od znanstvenika i predstavnika vlada) među najvažnije je dokumene uvršteno upravo predavanje o hitnosti i značaju razgovjetne komunikacije sa svjetskom javnošću.
Svi se slažu, nužno je održati mir i ravnotežu između mračnih očekivanja i pozitivnog pristupa problemu - bez panike, a uz stimulaciju potrage za mogućim globalnim tehničkim rješenjem.
No, kad su neki nobelovci na nedavnoj svjetskoj konferenciji u Nairobiju ponudili konkretna rješenja, barem da se dobije na vremenu, ona su po svojim globalnim razmjerima i mogućim nekontroliranim posljedicama izazvala toliko žestokih rasprava da je razmatranje prijedloga završilo iza zatvorenih vrata... Nijedan nije prihvaćen.
Topljenje grenlandskog leda poprima katastrofalne razmjere, a najopasnije je što voda prodire kroz duboke vrtače pod ledeni pokrov gdje otječe prema moru i usput podmazuje ledenjake koji počinju kliziti... Pomake tolikih masa leda bilježe već i seizmografi. |
Arkticki ledenjak klizi u more. 
Smanjivanje ledene kape i nestajanje plutajućeg leda na Arktiku. |
Naglo površinsko topljenje leda na Groenlandu tijekom zime stvara vodene tokove u strukturi ledenjaka, sve do čvrste kamene podloge, odakle neslana voda otječe u ocean. |
Koliko su točna mjerenja?
Ove je godine otkriveno kako su neki predsjednički i vladini savjetnici - ne samo u Bushovoj administraciji - godinama sustavno cenzurirali, mijenjali i izvrtali činjenice koje su stizale od znanstvenika i klimatologa zaduženih da ustanove pravo stanje stvari.
No, kad je pretprošle jeseni (2005.) na Groenlandu - pred brojnim diplomatskim i medijskim uzvanicima - izvađena besprijekorno čitka ledena jezgra kojom su potvrđeni podaci o klimi tijekom proteklih 100.000 godina, a osobito oni o posljednjih 1000 godina, istina se više nije mogla skrivati. Najglasniji protivnici teorije o globalnom zatopljenju, koji su cijelu svjetsku znanost gotovo optužili za zavjeru protiv naftnih kompanija i američke privrede zasnovane na besprimjernom trošenju nafte, prisiljeni su na ostavke i otkaze. Tada su najglasniji i najutjecajniji među njima mirno prešli na visoke i dobro plaćene položaje u najvećim naftnim tvrtkama...
No, time je izgubljeno nekoliko dragocjenih godina, pa istraživanja obustavljena uskraćivanjem državnih sredstava započinju iznova. Ipak, tijekom posljednjih desetak godina skupljene su neprocjenjive nove spoznaje i razvijene istraživačke metode koje omogućuju gotovo stopostotno očitavanje podataka iz nezamislivo daleke prošlosti, a potom i procjenu mogućih trendova u budućnosti.
Eto što se saznalo CO2:
Svi znamo za ugljični dioksid plinoviti kemijski spoj ugljika i kisika zbog kojega posljednjih godina smijemo kupiti samo plinski ili uljni kotao za centralno grijanje s ugrađenom tehnologijom maksimalnog iskorištenja goriva, a industriji se u mnogim zemljama naplaćuje i dodatni porez za svaku povećano ispuštanje CO2 u atmosferu. On je ključni uzrok pojave koju posvuda nazivaju efektom staklenika.
Kako je CO2 normalni sastojak Zemljine atmosfere, malo je znanstvenika brinulo o postupnom, gotovo neprimjetnom porastu koncentracije. Čak i kad je američki klimatolog Keeling u sedamdesetima otkrio kako u zraku iz godine u godinu ima sve više ugljičnog dioksida - a savjesniji znanstvenici odmah napravili i teorijske modele za budućnost - ostala svjetska javnost, pa i vlade zemalja s najvećom emisijom CO2, natjecale su se u omalovažavanju tih rezultata.
U tomu im je pomagao i uvriježeni opći stav kako na Zemlji ima dosta zraka za normalan život, pa male promjene mogu uzrujati samo zlobne specijaliste i cjepidlake.
 Dugotrajna potraga za vezom između brojnih prikupljenih podataka i zbunjujućih indicija napokon je krajem proteklog stoljeća pretvorena u model koji je dosad izdržao i gnjev protivnika teorije o globalnom zatopljenju - i nemilosrdne provjere istomišljenika. Dijagrami su sastavljeni na osnovi bušotina s Arktika, Groenlanda i Antarktike, a provjereni usporedbom godova u fosiliziranim stablima, analizom foraminifera iz morskih sedimenata te uobičajenim istraživanjem geoloških slojeva. Kako su bušotine zahvatile čak pet toplih i hladnih razdoblja - vidljivih na dijagramu - pouzdano su utvrđeni ciklusi glacijacije koja ovisi o eliptičnoj Zemljinoj putanji oko Sunca i nagibu osi (tzv. Milankovićevi ciklusi). Iako podaci pokazuju velike oscilacije i nepravilnosti, prepoznaju se pretežno ledena doba od oko 100.000 godina te toplija razdoblja od oko 20.000 godina.Po svemu, klima bi danas trebala polako kliziti prema sljedećem temperaturnom minimumu - za nekoliko desetaka tisuća godina. Međutim, Zemlja je u fazi naglog zatopljenja s dosad nezabilježenom razinom CO2 u atmosferi, u što se savršeno uklapa i metan premašujući sve što je izmjereno za proteklih 600.000 godina... |
Premalo je prostora za vrlo napetu priču o istraživanjima i konačnom uvjerljivom otkriću stvarnih klimatskih promjena. Uostalom, Dr Spencer Weart, direktor Američkog instituta za fiziku, o tome je napisao kapitalnu knjigu Discovery of Global Warming, koja se u Americi prodaje u papirnatom obliku, a na internetu je postala primjer nesumnjivih prednosti tog medija, s vrlo sofisticiranim mogućnostima pretraživanja, povezivanja poglavlja i izravnim linkovima prema raznim institutima i istraživačima - s najnovijim rezultatima lanjskih i ovogodišnjih otkrića.
U potrazi za dokazima, dosjetljivi su međunarodni timovi razradili način da dopru do jedinih dostupnih uzoraka sačuvanih kroz tisućljeća u stanju koje točno odgovara trenutku njihovog nastajanja. Posegnuli su za ledom koji se pri dnu ledenjačkih naslaga nalazi svuda po globusu, od polarnih kapa do planinskih glečera.
|
Da ne duljimo, u ledu koji se bušenjem izvuče s dubine od 500 ili 2000 metara, kriju se smrznuti i stlačeni snijeg i zaleđena kiša, s mikroskopskim mjehurićima zraka zarobljenim onoga dana kad je na tom mjestu sniježilo. Kako u hladnijim područjima snijeg pada gotovo bez prestanka i taloži se u slojevima, pod ledenom masom od milijuna tona s vremenom se usloji u tisuće slojeva od kojih svaki čuva podatak o klimi i atmosferi u godini nastanka. Pod nezamislivim tlakom čestice se snijega i leda spljošte u slojeve debljine nekoliko centimetara ili milimetara. Pravom forenzičkom analizom uzoraka, danas je lako odrediti srednje temperature, sastav zraka i vode, slanost, kiselost i ostale plinove. Štoviše, u istom se sloju mogu naći vjetrom donesena zrnca polena, vulkanski pepeo, izotopi kisika i - CO2. Na sličan se način dešifriraju i jezgre iz bušotina u oceanskom dnu, na Himalaji, u Alpama... Podudarnosti su fascinantne, a odgovori na neka prastara pitanja danas u znanstvenom svijetu izazivaju pravu groznicu.
Naprimjer, analizom vulkanskog pepela u ledu Arktika, a potom i potragom širom svijeta za istovrsnim pepelom ili lavom, otkrivaju se vulkanske erupcije i globalne vulkanske katastrofe od prije mnogo tisuća godina - a dogodile su se na dugom kraju kugle zemaljske. Danas se točno zna kada je i gdje provalio jedan ili nekoliko vulkana, koje je snage bila erupcija i koliko je sumpora ili CO2 izbačeno u atmosferu - a potom vjetrovima razneseno po globusu - sve do arktičkog ili antarktičkog leda. A to nije nevažno.
Nakon što je erupcija filipinskog vulkana Pinatubo izbacila 1991. godine milijune tona pepela do stratosfere, a potom se oko Zemlje u nekoliko mjeseci stvorila dimna koprena koja je zapriječila put sunčevim zrakama, danas se na gotovo svim točkama globusa u temperaturnim dijagramima pojavljuje zahlađenje od oko 1°. Dugoročno, ta se prašina mijenjala i slijegala, pa je sa zakašnjenjem od više mjeseci dodatno pojačala i efekt staklenika.
Na jednak način je otkriveno zašto su nakon napoleonskih ratova uslijedile hladnije godine, a potom i 1817. prava godina bez ljeta i ljetine, u Engleskoj zapamćena i kao godina gladi. Kako su u Londonu zbog nedostatka hrane tada uginule tisuće konja, a javni prijevoz doživio kolaps, pojavio se prvi drveni bicikl, hobby, s kojim se u najmanju ruku moglo izbjeći duboko blato na ulicama. Bila je to prva ljudska tehnička prilagodba nekoj nagloj klimatskoj promjeni...
|
Ta je klimatska promjena izazvala i strahovite zime u dijelu Europe, na američkoj istočnoj obali i širom Kanade, a uzrok svemu bila je desetodnevna erupcija vulkana Tambora na otoku Sumbawa u Indoneziji.
No, ti su podaci omogućili uspostavu preciznog mjerenja i povezivanje tragova u ledu s uzrocima i posljedicama promjena u atmosferi.
Danas se zna kako porast CO2 u atmosferi ide ukorak sa zatopljenjem, dok ledena doba odlikuje atmosfera s niskom koncentracijom ugljičnog dioksida.
|
Korak-po-korak, tijekom posljednjeg desetljeća, a naročito u posljednje dvije-tri godine, znanstvenici su sastavili zapanjujuće pouzdan model klime na Zemlji tijekom milijuna godina. Sa svakim novim usavršenjem metodologije, preciznost se povećava. Više nitko ne može opovrgnuti dokaze kako je sadašnja razina CO 2, metana (CH 4) i temperatura najviša u zadnjih 1000 godina. Za početak - nije loše. Skora buduća izvješća stručnjaka, nakon svih analiza koje su u tijeku, mogla bi i najupornijim skepticima ponuditi neoborive podatke... Jest, klima se mijenja, mnogo brže od svih predviđanja, a koncentracija CO2 u atmosferi veća je negoli ikada tijekom proteklih milijun godina(!). Iako se mnogi spore oko točnih brojki, svi su se uglavnom složili oko podataka za razdoblje od 400.000 godina, a potpuno se slažu s podacima o CO2 u atmosferi tijekom proteklih 1000 godina.
No, umjesto mnogo riječi, bolje je pogledati dijagrame na ovim stranicama. Pritom valja znati da krivulje nisu maglovita nagađanja, već obrađeni rezultati koji upućuju na dobro potkrijepljene zaključke.
Teorijski, iz kvalitetne jezgre izvađene iz dubine leda na Groenlandu ili Antarktici danas se može točno odrediti klimatske uvjete (pa i neke geološke promjene) tijekom ljeta ili zime prije - npr. 156.789. godina. Impresivno, zar ne?
 Foraminifere su minijaturni morski organizmi s ljušturama koji na
Zemlji žive milijunima godina. Ima ih bezbroj vrsta i oblika, no svima
je zajednička fascinantna otpornost ljuske, pa ih nalazimo u svim
mogućim sedimentima. Slično ledenim jezgrama i foraminifere u svojoj
strukturi zadržavaju podatke u vremenu u kojem su živjele i uginule. U
praksi se najčešće istražuje sadržaj dvaju izotopa kisika, 16O2 i 18O2
koji precizno otkrivaju i temperaturu oceana prije mnogih milijuna
godina. Foraminifere nam za najdavnija razdoblja daju izravne i
posredne podatke o slanosti, kiselosti i temperaturi, pa čak i o
morskim strujama, plutajućem ledu ili tvrdom ledenom pokrovu na
površini mora. Kako ih nalazimo u raznim slojevima tla i morskog dna po
cijelom planetu, nude nam jedinstvene geološke i klimatološke podatke.
Foto: University Of Waikato, NZ |
Na širokim prostranstvima nekoć tvrdo zaleđenog permafrosta danas nastaju duboke jame i udoline, vodeni tokovi i jezera kilometarske širine, naselja i postrojenja tonu u tlo, a propadaju i prometnice.
Jednake su pojave vidljive i na Aljasci, gdje grad Fairbanks tone u permafrost brže nego što se mogu popraviti kuće, a funkcioniranje transameričkog naftovoda održava se samo stalnim umetanjem skupih automatskih nosača koji ga podižu i sprečavaju lomove i potonuće...
Sve to navelo je znanstvenike da zaključe kako smo se približili kritičnoj točki prevrata, kad daljnji porast globalne temperature može izazvati dramatične i nepovratne promjene u okolišu, što će još intenzivnije zagrijavati cijeli planet.
Zapadni se Sibir zagrijava najbrže. Točna i stalna mjerenja potvrđuju porast temperature za puna 3°C u posljednjih 40 godina. Dodatni je problem što se u toplijem okruženju kraće zadržava snijeg, pa otopljeni permafrost otkriva velike površine tamnoga tla koje intenzivnje upija sunčevu toplinu i gura spiralu zagrijavanja nagore.
Ovogodišnja istraživanja otkrila su da metan tamo izbija na površinu i u mjehurima, kao iz mineralne vode, slično pojavi u Meksičkom zaljevu i ominoznom Bermudskom trokutu, čime se u Sibiru sprečava i zimsko zamrzavanje.
Stručnjaci s kalifornijskog sveučilišta pretpostavljaju da se u tom dijelu Sibira krije oko 70 milijardi tona metana, gotovo četvrtina podzemnih zaliha na planetu, a nitko ne zna čime zaustaviti ili preokrenuti proces.
Iz te se regije godišnje u atmosferu uzdiže oko 700 milijuna tona ugljika - koliko iz svih ostalih izvora, poljoprivrednih površina, stočnih farmi i močvara - pa bi sibirski metan mogao pojačati globalno zagrijavanje i do 25 posto. Dramatične planetarne promjene zasad su široj javnosti gotovo neprimjetne - malo toplija ljeta, kasnije i kraće zime - no kad dosegnu vidljivu razinu, bit će prekasno za svaku akciju... Treba odmah djelovati.
m intenzivnog bušenja morskog dna u potrazi za naftom i zemnim plinom naišlo se na nemjerljive količine smrznutog, gotovo krutog metana - tzv. clathrata, koji se krije u đžepovima pokrivenim sedimentima i muljem. Pri niskoj temperaturi i visokom tlaku, u uvjetima tipičnim za dubine od nekoliko stotina metara do nekoliko kilometara, duž norveške obale, ispred istočne obale SAD-a, u području Bahama i u Meksičkom zaljevu, miruju debele naslage metana koji izgledom i strukturom najviše sliči stiroporu, no čim ga se pokuša izvući, razgrađuje se u plinovite mjehure ili bezličnu sluz - i nestaje.
Dakako, niz takvih otkrića natisnuo je suze u oči naftnim kompanijama koje su clathrate odmah preračunale u milijarde profita i bacile se u potragu za tehnologijom koja bi taj čisti metan izvukla na površinu.
Srećom, dosad su znanstvenici uspjeli spriječiti veće zahvate. Jer, riječ je uglavnom o strmim padinama ispred obala ili duž podmorskih klanaca, gdje bi brzopleto prčkanje po nestabilnim sedimentima moglo izazvati katastrofalne odrone, tsunamije i gigantske metanske mjehure na morskoj površini.
Upravo je tim pojavama dosad najuvjerljivije protumačena glasovita tajna Bermudskog trokuta. Naleti li brod na takav plinski mjehur ili guste mjehuriće na površini u krugu od dvadeset, pedeset ili nekoliko stotina metara, izgubit će istisninu jer Arhimedov zakon u stlačivim plinovima više ne važi - i propast će u vodenu rupu kao kroz zrak. Kad metan odleti u atmosferu, a more se sklopi za nekoliko sekundi - od broda ni traga...
|
Pri dubinskom bušenju dna u Meksičkom zaljevu platforme su naišle na golema područja clathrata, a metan koji je iz njih provalio bio je tolike koncentracije da su zbog opasnosti od eksplozije obustavljena sva daljnja bušenja.
Kad se s tim saznanjima povezalo otkriće velikog meteorskog kratera u moru ispred Yucatana, geolozi i paleontolozi našli su moguće tumačenje još jedne tajne. Iako se svi uglavnom slažu da je upravo taj udar meteora, kometa ili asteroida prije 65 milijuna godina značio početak kraja za dinosaure i njihove rođake, jasno je da bi na nekom drugom mjestu bio mnogo manje kataklizmički. Ali, užarena je kugla tresnula baš posred najdebljih poznatih metanskih slojeva, pa su uslijedili globalni požari, mrak i ledeno doba - prepoznatljivi u crnoj čađavoj crti punoj iridija koja se nalazi u svim sedimentnim stijenama širom globusa.
Očito, ni mi ne bismo smjeli lakomo posezati za resursima koje ne poznajemo jer smo njihovo podmuklo djelovanje na klimu otkrili tek prije nekoliko godina. Gdje se sve na morskome dnu kriju talozi metana i koliko ga potajno izbija u atmosferu, utvrdit će netom započeta istraživanja širom planeta... Nažalost, i to je novost koju moramo hitno razjasniti.
Clathrati su pokazali koliko je krhka naša sadašnja ugodna klima. Oni postoje u svom relativno pasivnom obliku samo unutar vrlo uskog temperaturnog raspona od +/- 5°C. Nastavi li se zagrijavanje oceana jednakim tempom, temperature uz morsko dno mogle bi se promijeniti i brže nego što pomišljamo, a tada su mogući nepredvidljivi scenariji. Posljednja, nepotvrđena istraživanja sedimenata i mora širom svijeta nude dosad prvo razumljivo timačenje neobjašnjivo naglog kraja posljednjeg redovitog ledenog doba. Prvi podaci daju naslutiti kako su dvije masivne erupcije metana s oceanskog dna - prije 16.000 i 14.000 godina te ponovno između 11.000 i 10.000 godina izazvale naglo zatopljenje, otapanje ledenjaka i velike promjene na cijelome planetu.
Spoznaja o sretno i precizno izbalansiranoj klimi tijekom proteklih 8000 godina - što je neobjašnjiva iznimka u geološkoj povijesti - samo potvrđuje koliko su opasni rezultati ljudskog doprinosa porastu temperature od, kako kažu neupućeni skeptici, "samo nekoliko stupnjeva".
Američki geolozi su izračunali kako ljudski doprinos povećanju količine CO2 u atmosferi odgovara učinku 17.000 vulkana veličine trajno aktivnog Kilauea na Havajima.
|
Topljenje leda i promjene u oceanima
Porast temperature zraka, kratkotrajnija zaleđenost u rijekama polarnog kruga i većim rijekama koje utječu u Arktički ocean, Sjeverno more i sjeverni Pacifik, s produženim toplijim razdobljima pospješuje isparavanje vode, obilnije oborine i naglo povećanje velikih količina lakše i rjeđe slatke vode u oceanu.
To utječe na količinu kisika u morima, na promjenu morskih struja, ali drastično i na promjenu slanosti.
|
Kako su slana i lužnata mora i oceani dosad bili glavni spremnici za upijanje CO2 iz atmosfere, smanjivanjem slanosti postupno se pojačava kiselost... A s time i specifična težina površinskih vodenih masa koje se potom spuštaju u dublje slojeve. Istodobno se smanjuje i sposobnost oceana da upiju naše viškove CO2.
Ne smije se zaboraviti da tamnoplava površina mora i oceana koji pokrivaju 75 posto Zemljine površine bolje upija sunčevo zračenje od relativno svjetlijeg kopna i (donedavno) bijelih ledenih kapa na polovima, pa akumuliranje topline u toj nemjerljivoj vodenoj masi dodatno utječe na niz klimatskih čimbenika. A male promjene u tisućljetnoj finoj ravnoteži slane ili slatke, tople ili hladne vode povlače za sobom i mnogo izraženije promjene u atmosferi.
Tragično je što je tek dramatična pojava El Ninha u Tihom oceanu prije nekoliko godina pokazala koliko malo znamo o oceanima i globalnim strujama.
Štoviše, dosad smo manje-više ispitali jedva jedan posto morskih dubina, a sonde i promatračke stanice pokrivaju tek koji postotak više. O točnom mjerenju svih promjena temperature, slanosti i strujanja - ne samo na površini već i u oceanskim dubinama - zasad možemo samo sanjati.
Nakon potresa u Indoneziji i relativno malog tsunamija koji je ipak opustošio rubove Indijskog ocena, njemački oceanografi, seizmolozi i klimatolozi užurbano postavljaju skupe alarmne plutače, a uz uređaje za dojavu tsunamija, opremaju ih i vrlo složenim ocenografskim instrumentima za dubinska mjerenja svih mogućih promjena.
Već nakon nekoliko mjeseci otkrili su kako bi većinu uobičajenih znanstvenih tvrdnji o morskim strujama i temperaturama trebalo mijenjati iz temelja...
No, s tom bismo temom mogli ispuniti cijeli broj. Recimo još samo da je pravi peh što klimatolozi desetljećima u svoje simulacije uključivali oceane kao konstantu, kao najveću plohu na globusu koja je uglavnom nepromjenjiva, s redovitim i ustaljenim oscilacijama temperature, slanosti i uobičajenim strujanjem...
Razlog tomu su slabi kompjutori s kojima su u pedesetima izrađena prva cjelovita mjerenja i postavljeni prvi jednostavni klimatski modeli, pa su oceani kao pasivna ploha godinama nudili najbrži put prema kakvim-takvim rezultatima za zbivanja u atmosferi.
Primjenom današnjih superkompjutora i sprege sa satelitskim opažanjima modeli su postali mnogo dinamičniji, realniji i lako provjerljivi. Zato su rezultati neugodniji, a znanstvenicima je najbolnija slaba pokrivenost Zemljine površine mjernim instrumentima.
Ipak, nakon mnogih godina mjerenja morskih struja, pri čemu su grupe istraživača minuciozno razrađivale neke svoje lokalne modele, napokon je otkrivena najvažnija pojava u morima kugle zemaljske - termohalina cirkulacija i conveyor belt - svojevrsna tekuća traka najmoćnijeg morskog strujanja koje u jedinstvenom pomicanju vodenih masa obuhvaća sve oceane. A uzrok tom gibanju je slanost pojedinih dijelova mora, temperaturne razlike, vrtnja planeta i dotok vode iz rijeka.
Dakako, uza nj i dalje postoje lokalne struje i strujice koje, kao i dosad, na nautičkim kartama izgledaju više kaotično negoli razumljivo, no ona glavna podmorska selidba vode oko globusa definitivno je određena kao pokretač svih ostalih promjena.
Slabljenje Golfske struje
Ključ zemaljske klime krije se u masivnom kružnom toku vodenih masa od sjevernog Atlantika do sjevernog Pacifika. Na krajevima su dvije ključne zone preokreta. U Atlantiku se topla i vrlo slana Golfska struja hladi i tone, pa hladna voda u obliku dubinske slane morske struje teče oko cijeloga planeta prema Pacifiku. Tu se postupno zagrijava i uzdiže kako bi potom ponovno potekla površinom prema Atlantiku. Dakako, model je pojednostavljen, no danas se puzdano zna da glavnina oceanskih masa kruži na taj način.
(IPCC i ostali)
Kad je 2005. godine u novinama osvanula mala vijest kako je ustanovljeno usporavanje Golfske struje za 30 ili možda čak za 50 posto, u znanstvenom je svijetu već odavno zvonio alarm. Odmah se otkrilo kako u tom dijelu oceana ima premalo plutača za svakodnevno sustavno pokrivanje svih vrludanja tople struje, no mjerenja su unatoč tome dovoljno opsežna da potvrde neugodnu promjenu u kratkom razdoblju od dvadeset-trideset godina.
Upitat ćete se - kakve veze ima Golfska struja s automobilskim ispuhom, industrijskim dimnjacima, metanom sa stočnih farmi, spaljivanjem ugljena, trošenjem nafte...
Ima, itekako ima.
Milijarde tona CO2 koje smo od 1850. izbacili u atmosferu nosile su sa sobom i obilje prašine, čađi, svih mogućih oksida... Sve to se svake godine taložilo po ledenim polarnim kapama koje su postajale sve prljavije i sve su manje reflektirale sunčevo zračenje. Potamnjeli led upijao je, poput solarnog kolektora, sve više sunčeve topline, započelo je topljenje, a ledenjaci su se postupno pretvarali u potoke, pa rijeke... I sva je ta slatka voda postupno završavala u morima.
No, raspršeni sprej sitnih čestica, metan i ugljični dioksid, stvorili su u tankom i nježnom zračnom omotaču trajnu barijeru ižarivanju topline kojim se Zemlja hladila tisućljećima, a mi smo se našli u pravom stakleniku koji se sve brže zagrijava.
Nedavno je ustanovljeno kako led s Arktika nestaje mnogo brže od svih očekivanja, a najnovija mjerenja na Groenlandu otkrila su pet puta brže topljenje leda nego što su pokazivali lanjski trendovi.
Topljenjem tih ledenjaka i okolnih plutajućih santi u sjeverni se Atlantik slijevaju milijuni tona slatke vode i polako se kreću prema jugu. Kako je to voda od netom otopljenog leda, njena je temperatura neznatno viša od ledišta. Da je slana, potonula bi u dubine oceana, ali riječ je o slatkoj vodi bez soli koja je, iako hladna, mnogo rjeđa i lakša od slane pa i od tople, solju zasićene Golfske struje koja teče prema sjeveru.
Kad se te dvije toliko različite vodene mase sretnu negdje južno od Islanda i Groenlanda, površinska Golfska struja usporava, hladi se, pa gubljenjem topline mijenja svoja fizikalna svojstva lakše tekućine i zajedno sa svom solju iz tropskih mora naglo tone prema dnu.
Za nevolju, na potezu od Škotske, Faroe-otočja i Islanda, pa do južnog vrha Groenlanda, na oceanskom se dnu proteže visoka i oštro odrezana brana, rasjedna klisura, prava podvodna barijera svakom daljnjem strujanju prema Arktiku. Time vodena masa tople Golfske struje ostaje ispred te barijere i vraća se prema jugu - zajedno s izrazito hladnim dubinskim strujanjem.
Zasad se oslabljemi topli ogranci Golfske struje provlače podvodnim kanjonima između Europe i Groenlanda u arktički bazen - gdje neugodno pospješuju topljenje plutajućeg leda - no pitanje je trenutka kad će ih slatka i hladna voda potisnuti u veću dubinu i vratiti prema ekvatoru.
Što se led brže topi u moru je više slatke ledene vode, a šanse za održanje dosadašnje cirkulacije manje su iz godine u godinu.
Na površini se, umjesto tople Golfske struje u smjeru dalekog sjevera, prema jugu kreće vrlo hladna i manje slana voda s Arktika.
| Što ako Golfska struja stane? |
|
Znanstvenici sad znaju da to ne bi bilo prvi put. Mnogi pokazatelji potvrđuju kako se to dogodilo prije nekih 14.000 ili 11.000 godina, upravo u razdoblju postupnog zagrijavanja nakon dužeg ledenog doba, koje je prekinuto iznenadnim, vrlo hladnim i tvrdim ledenim razdobljem od oko 1000 godina, sve do neobjašnjivo naglog zatopljenja oko 8000. godine p.n.e. i podizanja temperature gotovo na današnju razinu.
Negdje početkom tog hladnog razdobljg dogodila i nagla, gotovo trenutačna katastrofa u kojoj su se, navodno, mamuti smrznuli s neprožvakanom hranom u ustima, slično efektnim scenama u filmu Day After Tommorow.
Iako je i taj događaj uslijedio u razdoblju zagrijavanja koje podsjeća na današnje, s porastom metana i CO2 u atmosferi, pravi uzrok nagle katastrofe mogao bi biti vulkan ili udar meteora u polarnom krugu. Jer, većina smrznutih životinja, stabala, ljudi i voćaka u području od Sibira do Kanade, kaotično je razbacana i naglo zatrpana pepelom i zemljom.
Tlo se smrznulo u permafrost, a veći dio Europe i sjeverne hemisfere potom su prekrili ledenjaci.
S tim se preklapa i jedno klimatsko razdoblje, nazvano Younger Drias, po otpornoj skandinavskoj biljčici gotovo neuništivog sjemena. Upravo je potraga za tim sjemenkama u geološkim slojevima i vrtačama pomogla slavnom znanstveniku Dansgaardu da uspostavi temelje novog modela relativno nedavnih klimatskih i geoloških promjena na sjevernoj hemisferi.
Jer, tamo gdje u dubokim slojevima postoji sjemenje driasa, nalazi se granica između blagih i oštrih klimatskih razdoblja. Zahvaljujući njegovim otkrićima i zaključcima mnoge su činjenice o tom razdoblju temeljito istražene i objašnjene, a sudjelovanjem znanstvenika s nekoliko kontinenata stvorena je svjetska interdiciplinarna ekipa koja je u proteklih nekoliko godina objasnila više sustava klimatskih i geoloških zagonetki negoli parcijalna istraživanja pojedinaca tijekom proteklog stoljeća.
Dakako, ne želimo ničim umanjiti trud stotina znanstvenika koji su u svom radnom vijeku prikupili nebrojene bitne komadiće složenog mozaika Zemljine klime i geologije. Međutim, tek je uključivanje eksperata iz ostalih područja (kemije, fizike, geofizike, astrofizike, mehanike, strojarstva, botanike, zoologije i biologije, elektronike i kompjutora) urodilo današnjim zaokretom u razumijevanju zemaljske klime.
Jer, osim znanja, stručnjacima su nedostajali instrumenti, brodovi, bušilice, metode, kompjutorski programi i - originalne ideje autsajdera.
Danas se zna da je naglo zahlađenje tijekom Younger Driasa, između ostaloga, povezano i s izlijevanjem golemog jezera sa sjevernoameričkog kontinenta u Atlantik i zaustavljanjem najprije Golfske struje, a potom i promjenama u cijelom conveyor-beltu oko kugle zemaljske.
Naime, globalnim se zagrijavanjem otopio ledeni pokrov Sjeverne Amerike, a onda je u jednom trenutku puknuo visoki ledeni zid duž obale kontinenta i u Atlantik su istekle goleme količine slatke vode koje su izdubile i nedavno otkriveni kanjon rijeke Hudson koji se spušta u Atlantik do 200 milja od današnje obale...
Odgovor na pitanje o povezanosti te katastrofe sa zaleđivanjem Sibira, Aljaske i ostalih dijelova kopna tek treba pronaći...
No, sad nam je najvažnija spoznaja da postupne, u početku jedva primjetne promjene, u jednom trenutku dosižu točku kad cijeli sustav kolabira i mijenja se do temelja.
Dovoljno je pogledati Dansgaardov dijagram na kojemu se vide promjene u posljednjih 100.000 godina. Na njemu se tih tisuću godina zahlađenja pojavljuje kao očita anomalija u redovitim cikličkim izmjenama toplih i hladnih razdoblja. Kako je u to uključeno i zaustavljanje Golfske struje slatkom i hladnom vodom, primjer je iz današnje prespektive itekako zanimljiv.
Koliko je to opasno?
Dakako, danas u Sjevernoj Americi i Kanadi nema ni približno toliko leda, a dugi podmorski lanac trajno aktivnih vulkana na Arktičkom dnu zasad ne najavljuje dramatične erupcije. Također, danas ne znamo za približavanje nekog svemirskog tijela koje bi udarilo baš u to područje (mada iznenađenja nisu isključena). No, i bez tih dramaturških rekvizita za horror-naklapanje, sami smo se pobrinuli za loše stanje Golfske struje.
|
Topljenjem leda potiskuju se tople vodene mase prema jugu, a na sjevernom se Atlantiku otvara slobodni prolaz ledenim vjetrovima koji stalno pušu prema istoku i jugoistoku, od polarnog kruga, preko kanadske ploče i Labradora - do Europe.
Zavirite li u školski atlas primijetit ćete kako se glavnina Hrvatske nalazi između 43° i 46° sjeverne geografske širine, što na zapadnoj strani Atlantika odgovara Montrealu i poluotoku Labradoru koji sve češće posjećuju polarni medvjedi. Na suprotnoj strani Zemlje to odgovara Mongoliji, sjevernom japanskom otoku Hokaidu (Sapporo!) i Kurilima.
No, još je zanimljivije usporediti Irsku s Dublinom na oko 53° sjeverne širine ili Ujedinjeno Kraljevstvo s Londonom malo ispod 52° sjeverne širine, oba grada iznad paralele koja prelazi preko Kanade i povezuje Vancouver s ušćem rijeke Svetog Lovrijenca i New Foundlandom.
I dok u južnoj Irskoj uspijeva i mediteransko voće, na suprotnoj je strani Atlantika zaleđeni Labrador i onaj dio Atlantika ispod Groenlanda po kojemu stalno plutaju ledene sante. Na Pacifiku to su geografske širine južnog kraja Kamčatke, sjeverne Mongolije...
Kad bi temperature na Zemlji bile normalno raspoređene, kako to odgovara geografskim širinama, od žege na ekvatoru do smrzavice na polovima, mi bismo se nalazili negdje u sredini, s mnogo hladnijim i dužim zimama i kraćim kišnim ljetima. Klimatolozi pretpostavljaju mnogo ekstremniji model - s dominantnim sušama i povremenim kišnim razdobljima s velikim polavama. Statistički, količina oborina ne bi se u početku bitnije promijenila u prosjecima, no nagle izmjene ekstrema, suše i polave, nanijele bi goleme štete... Klima u srednjoj i sjevernoj Europi bila bi sličnija onoj u sjevernoj Kanadi, južnom Sibiru ili Sahalinu, a južni bi dio spopale suše.
Ali, kako danas hladni suhi vjetrovi s Labradora stalno prelaze Atlantik upravo iznad vrlo tople Golfske struje, do Europe dolaze dobro vlažni i dobro zagrijani, pa mijenjaju (uljepšavaju) cijelu klimatsku sliku.
Ruku na srce, našu europsku povijest, razvoj civilizacije i blagodati relativno umjerenog podneblja zahvaljujemo upravo globalnoj oceanskoj cirkulaciji, conveyor-beltu i Golfskoj struji koja teče prema sjeveru, nadomak Europe.
Zagrijemo li Zemlju do mjere da topljenje arktičkog i grenlandskog leda poprimi još dramatičnije razmjere - a tome smo bliži nego što priznajemo - Golfska će struja uzmaknuti ili stati, a otvoren put hladnim zračnim strujama sa zapada potpuno će promijeniti europsku klimu.
Dakako, kad jednom krene, mijenjaju se i uvjeti u svim susjednim područjima, a međusobni klimatski utjecaju kontinenata, zatvorenih mora i oceana stvaraju potpuno drukčija zračna i morska strujanja, s nepoznatom raspodjelom temperatura na Plavom planetu.
Podizanje morske razine
Nakon svih upozorenja i očigledno velikih promjena na Arktiku, znanstvenici ukazuju na slične ili identične promjene na Antarktici, osobito u zapadnom dijelu tog golemog kontinenta.
I tamo se otkidaju ledenjaci veličine manjih europskih država, a tope se plutanjem kroz Pacifik, Atlantik ili Indijski ocean. Najveće su promjene na zapadnoj Antarktici gdje Rossov Shelf prijeti kolapsom i otvaranjem slobodnog prolaza palninskim ledenjacima koje je dosad uspješno zadržavao nad kopnom. Riječ je o ledenoj ploči veličine Francuske...
Ako se to dogodi, milijuni kubičnih kilometara neslane ledene vode u oceanu neminovno će izazvati promjene i na južnoj hemisferi. No, tu je morska površina neusporedivo veća od kopna, pa su termički trome oceanske mase dosad usporavale temperaturne promjene.
Ipak, voda koju sadrži led Arktika, Groenlanda i Antaktike dovoljna je da podigne morsku razinu za nekoliko metara. Procjene su različite, od 9 do 16 metara...
Posljednje topljenje nakon tzv. velikog ledenog doba koje je u svojoj punoj snazi trajalo oko 20.000 godina, podiglo je razinu mora i oceana za oko 120 metara... No, tada su velike površine kontinenata bile pokrivene ledenjacima, mjestimice debljim od kilometar-dva.
U pravilu, zaleđenu Zemlju obilježuje suša i snižavanje morske razine, dok toplija razdoblja odlikuju obilne kiše i dublja mora...
Ma kako nam se sadašnji godišnji porast morske razine od nekoliko milimetara do najviše centimetar-dva činio beznačajnim i nedostojnim nesanice, a mogućnost uzdizanja morske površine za pet, šest ili devet metara u sljedećih pedeset ili stotinu godina doživljujemo kao znanstvenu fantastiku, geološka nas povijest uči kako nema umjerenih i kontinuiranih procesa.
Dovoljno je pogledati dijagram temperaturnih promjena tijekom posljednjih 400.000 godina - što je trenutak u povijesti Zemlje (4,5 milijarde godina) - gdje odmah vidimo kako su velike i stalne promjene jedina prepoznatljiva odlika. Mogu li divovski odlomljeni komadi ledenjaka koji naglo skliznu u ocean izazvati tsunamije globalnih razmjera - tek treba vidjeti. Činjenica jest da opći potop postoji u ljudskoj svijesti i povijesti, od sumerskih epova, do Biblije i indijanskih predaja...
Mislite li da vas se to ne tiče?
Zbog bezobzirnog spaljivanja nafte i ostalih fosilnih goriva, u atmosferu se izbacuju milijarde tomna stakleničkih plinova. Dijagram pokazuje najveće onečišćivače tijekom proteklih 200 godina. Nažalost, uz najnoviji razvoj kineske i indijske industrije – a bez smanjivanja emisije CO2 u ostalim zemljama, stanje se dramatično pogoršava iz godine u godinu...
Kyoto-protokol već odavno nije dostatan.
Imate pravo odmahnuti rukom. Ta to čine milijarde ljudi. Baš ih briga. Več bu nekak bilo - kak je navek bilo. Samo, ovaj put o našoj sudbini ne odlučuje neki zagorski gospon komeš. Odlučuje priroda i majčica Zemlja kojoj smo se popeli navrh glave.
Da se razumijemo. Ma kako dramatično zvučao ovaj tekst, nije riječ o katastrofama koje nam prijete dogodine, a možda ni za pet ili petnaest godina... Štoviše, neki pretpostavljaju se da ćemo u jednom komadu, malo raščupani i izubijani, nekako dogurati do kraja ovog stoljeća. A poslije? Na Zemlji više ništa neće biti kao danas.
Želimo li zadržati svu ljepotu i raznolikost ovog planeta koji nam je zasigurno jedini dom i u daljoj budućnosti, bez obzira na svemirske TV-serije i otkriće leda na Marsu, moramo razmisliti o tomu od čega će na toj maloj kugli živjeti deset - dvadeset milijarda ljudi.
Odakle voda, hrana i struja? Čime će se obraniti od sulude klime, drastičnih suša, razornih poplava, uragana i tajfuna, čak i u krajevima gdje ih dosad nije bilo? More će pokriti mnoge otoke, atole i brojne luke, nestat će barem pedeset posto biljnih i životinjskih vrsta... Vododerine umjesto šuma i prašuma, pijesak umjesto livada, crna kaljuža umjesto gorskog jezera, more bez škampa i barbuna, nebo bez ptica, voćke ...
A sve zbog oholosti, pohlepe i komfora, prestižne vožnje u moćnom terencu, mlažnjacima i jahtama, pregrijanim staklenim neboderima, lijenom profitu iscijeđenom iz prirodnih resursa i ljudskog zdravlja... Sve zbog imperativa da industrija svake godine proizvede još više, da se poveća profit, da se poveća efikasnost - da se iskopa, raskrči, spali, zatruje i pretopi sve što se može zgrabiti i pretvoriti u vrijednost na burzi...
Loša, jako loša perspektiva.
Zamislite samo da ostanete bez struje:
Nema svjetla, grijanja, hlađenja, interneta, tople vode ni lifta, nema televizije, radija, tramvaja, vlakova, perilica, nema mobitela, SMS-a, kirurških operacija, skeniranja mozga, bankomata... Nema kompjutora, tekućih računa, konzola za kompjutorske igrice...
Nema vijesti, novina, nema avionskih letova, radara, svijetlećih reklama, jutarnje kave, doručka iz mikrovalke... Ni kosu ne možete osušiti - jer fen ne radi...
To se već dogodilo stanovnicima New Orleansa, a njihovi zemljaci nisu pokazali previše dobre volje za izdašnom pomoći, pa opustošeni grad oživljuje iz inata i upornosti najzagriženijih starosjedilaca. A bila je to samo jedna malo jača vremenska nepogoda, u razmjerima koji tek najavljuju moguća divljanja klime, u najrazvijenijoj zemlji na našem planetu, u milijunskome gradu.
Osim toga, poslovni svijet već zna da je novi uragan neizbježan, kad-tad, jači i opasniji od Katrine. Pa, čemu investirati? U ljude?
Mislite li da će i vama u maloj zemljici netko priskočiti u pomoć? Dovoljno je sjetiti se tsunamija na Sumatri ili potresa u Kašmiru.
Čak su i preklanjske poplave u Njemačkoj, iznenadni dokaz vremenskih anomalija i opće prenaseljenosti, ostavile za sobom tisuće nezaliječenih sudbina... A mi smo svoju uhodanu organizaciju za slučaj elementarnih nepogoda i izvanrednih stanja razmontirali još tijekom rata...
U tom je svjetlu indikativan tzv. Pentagonski izvještaj, kontroverzni dokument od prije nekoliko godina, koji hladno kalkulira s posljedicama naglih klimatskih promjena u svjetlu mogućih šteta po američku ekonomiju. Mirno se procjenjuju industrijske grane i dionice, procjenjujuje se porast metana u atmosferi za slučaj da u ekvatorijalnom pojasu strada milijarda-dvije ljudi i isto toliko stoke koju nema tko pokopati, hladno se promišlja mogućnost migracije Skandinavaca i Nijemaca prema Mediteranu...
Niti riječi o smanjenju emisije CO2, o potrazi za novim izvorima energije, boljem iskorištenju sunca, održivijoj poljoprivredi, prosvjećivanju nerazvijenih... Bitan je samo dobar izbor dionica i biznis koji će i u tom užasu jamčiti profit. Očito je, budućnost se krije u nekom drukčijem svijetu.
Publikacije za download:
