Što je Copenhagen?
To
je kolokvijalni naziv za globalnu konferenciju o klimi u istoimenom
gradu, dvotjedni svjetski sastanak 192 zemlje pod okriljem
Ujedinjenih naroda, a istodobno i krajnji rok u kojemu treba naći
zamjenu za Kyoto-protokol iz 1997. godine.
Dosad je to bio jedini međunarodni instrument za prevenciju brzog i opasnog globalnog zatopljenja, a zasnivao se na raznim mjerama smanjenja emisije CO2 u atmosferu.
Međutim, dodatna novija mjerenja otkrila su neugodnu istinu da se stanje na planetu pogoršava nekoliko puta brže od svih predviđanja, a pritom su i same promjene mnogostruko jače.
Stoga je dvotjedna konferencija u Kopenhagenu od 7. do 18. prosinca 2009. možda i najvažnija u seriji svjetskih inicijativa koje su započele 1992. konferencijom o planetu Zemlji u Rio de Janeiru.
O čemu je riječ?
Znanstvenici već dvadesetak godina prate globalne klimatske promjene, a najnovije spoznaje izazivaju ozbiljnu strepnju. Upozoravaju da smo na pragu tolikog zasićenja atmosfere ugljikovim dioksidom da nam nakon razine od 390 ppm ili, nedajbože, 400 ppm u zraku, slijedi nezaustavljiva promjena klime s katastrofalnim i nepredvidljivim posljedicama za cijeli planet, a naročito ljudsku civilizaciju u današnjem obliku.Za bolje razumijevanje: u posljednjih milijun godina, tijekom niza zatopljenja i ledenih doba, koncentracija CO2 u atmosferi kretala se između 180 ppm u hladnim i 280 ppm u toplim razdobljima, nakon čega bi obično nastupale nagle i velike promjene, a ciklus bi počinjao iznova...
Međutim, na kraju 2008. godine ta je vrijednost bila 385 ppm, a danas, dok ovo čitate, globalna je srednja vrijednost CO2 u atmosferi iznad 387 ppm (parts-per-milion) i raste brzinom od oko 2 ppm godišnje... Usporedno s tim, iz godine u godinu rastu i prosječne globalne temperature.
Do sredine stoljeća proces bi se mogao i ubrzati, a razina CO2 mogla bi doseći 400 ili čak 420 ppm.
Zbog toga bismo smanjenjem emisije CO2 morali usporiti i globalno zagrijavanje, a porast prosječne globalne temperature ne bi smio premašiti 2°C.
Proračuni pokazuju kako nam za taj cilj treba do 2020. godine smanjenje emisije CO2 za 25% ili 40% u odnosu na 1990. godinu, što je jedini način da do 2050. godine ostvarimo smanjenje od 80% ili 90%.
Drugim riječima, emisiju CO2 moramo spustiti ispod 350 ppm, što je razina koju smo prekoračili 1990. godine, u vrijeme rušenja berlinskog zida. Nažalost, ponude iz raznih zemalja, a naročito onih s najvećom emisijom stakleničkih plinova, daleko su ispod tih zahtjeva.
Tko mora najviše
smanjiti?
Međutim, dvije ekonomije u najvećem usponu, kineska i indijska, upravo se u današnje vrijeme po svojim emisijama CO2 tek izjednačuju s Amerikom, što u globalnim razmjerima samo ubrzava katastrofalni trend.
No, zbog izrazito brojnog stanovništva, ti novi onečišćivači imaju relativno mali udjel CO2 po stanovniku, pa Kina, Indija i ostale zemlje istočne i jugoistočne Azije, ustraju u zahtjevima da i dalje onečišćuju atmosferu, kako bi stanovništvu čim prije osigurale bolji životni standard.
Kako pronaći ravnotežu između odgovornosti i obveznih rezova – najveći je izazov pregovora koji se iza scene odvijaju u pripremi svjetskog klimatskog summita u Copenhagenu.
Tko će to platiti?
To je vrlo neugodno pitanje. Zasad se u diskusiji pojavljuje dosta jaki argument kako će u dugoročnom razdoblju ekonomija zasnovana na manje CO2 biti jeftinija od ove današnje, ovisne o golemim količinama svih vrsta fosilnih goriva.Po mnogima je takav fundametalni zaokret prilika za fantastične investicije.
Ali, vremena više nema, traže se hitni zahvati i rezovi.
Zbog toga, u tjednu prije Copenhagena, mnogi sudionici pokušavaju raznim manevrima izboriti što bolju poziciju, a zapravo je riječ o traženju izgovora za što manjom odgovornošću.
Svi se slažu kako najsiromašnije zemlje hitno trebaju pomoć. Činjenica je da stanovnici zemalja kao što su Haiti, Sudan, Bangladeš, nisu dosad gotovo ničim onečistili atmosferu, a pogodit će ih najstrašnije posljedice zatopljenja, suša, poplava i gladi.
Svote koje bi trebale plaćati najbogatiji već se nazivaju i reparacijama zbog velikih šteta učinjenih zemaljskoj klimi.
Dodatne će goleme troškove zahtijevati izgradnja potpuno nove energetske infrastrukture kojom bi se smanjila primjena ugljena i nafte u energetskim postrojenjima i transportu.
Za velike zemlje u usponu, poput Indije, bilo bi idealno da odmah prekinu s razvojem fosilnih postrojenja i preusmjere se na obnovljive izvore energije, a možda čak i na nuklearnu energiju.
Za Kinu je već prekasno, njoj hitno treba dramatični zaokret.
Od bogatih se očekuje najveći doprinos, jer bez toga nema nade da ćemo zaustaviti mahnitu gradnju termoelektrana na ugljen, kakve Kina, navodno, gradi svakog tjedna po jednu (!).
Smeđa izmaglica koja se iz Kine prostire preko Japana i Tihog oceana danas je vidljiva i sa satelita...
Iako britanski premijer Gordon Brown i EU žele nakon 2020 pokrivati račun klimatskih promjena sa 100 milijardi dolara godišnje, to više nije dovoljno.
Jer, procjene stručnih timova koji se dublje bave složenim problemom, predviđaju za to razdoblje barem četiri puta veće svote.
Stoga je pronalaženje brojki oko kojih će se složiti većina zemalja jedan od glavnih izazova klimatskih pregovora.
Kako trgovati
ugljikovim dioksidom?
Kupovina prava na onečišćenje (trgovanje emisijom stakleničkih plinova, također poznato i kao emission trading ili cap and trade) je pokušaj uspostavljanja kontrole i ograničenja emisija pod nadzorom država koje su pristale uključiti se u proces.
To je jedan od rezultata Kyoto-protokola 1997. koji je odredio tzv. mehanizme čistog razvitka i naknadnih dogovora nakon sastanka na Baliju 2007.
Tijekom ugovorenog razdoblja od 2005. do 2012. godine, države koje emitiraju manje štetnih plinova od dogovorenih vrijednosti predviđenih njihovim kvotama, smiju prodati svoje pravo državama koje to nisu ispunile.
U pregovorima se najviše manipuliralo tobože otvorenim mogućnostima nerazvijenih koji bi time mogli ubrzati svoj razvoj (i onečišćenja), a dio svojih iskorištenih kvota - koje ionako ne mogu pokriti sporim industrijskim razvojem - prodati razvijenima ili ih pretvoriti u nekakve druge pogodnosti za vlastiti razvoj. Ubrzo nakon uspostave tog modela pokazale su se dvije slabosti.
Prvo, i taj je proces oblikovan po pravilima slobodne trgovine pri čemu pravila liberalnog kapitalizma podjednako vrijede za države i tvrtke. Uza sve međusobne razlike, fige u džepu i trgovačke smicalice, najdalje su u tome otišle države EU (15 osnivača), a među njima Njemačka, kao najbolji đak, koja je preduvjete za dostizanje kvote dijelom dostigla i prije roka. No, usporedbom takvih hvalevrijednh napora Njemačke s primjenom regulatornih mehanizama u (također pozitivno orijentiranoj) Švedskoj, otkrilo je da struktura onečišćenja nije usporediva, pa onda niti dugoročne promjene ne jamče predviđeno ostvarenje glavnih ciljeva.
Drugo, sustav nije riješio problem s golemom proizvodnjom najrazvijenijih, što je najvidljivije na primjeru kineske robe proizvedene u uvjetima strahovitih onečiščćenja svih vrsta, pri čemu je emisija stakleničkih plinova samo jedan dio. Takva roba preplavljuje svjetsko tržište, uglavnom u nerazvijenim zemljama s relativno malom emisijom, pri čemu se otvara mogućnost svakojakih transakcija koje cijelome modelu umanjuju šanse za uspjeh.
Teorijski, kupnja dozvole za onečišćivanje atraktivna je onima koji svoje redukcije mogu postići relativno jeftino, visoko isplativim investiranjem u čiste tehnologije. Sve je naoko u redu, no ostvareni superprofiti samo su dokaz promašaja u planetarnim mjerilima Pojednostavljeno, takav se sustav pretvara u podnošljivo (jeftino) plaćanje siromašnih koji će za bogatima čistiti sav nered - a oni će i dalje onečišćivati i zarađivati.
Međutim cilj nije zadržati onečišćenje na istoj razini, a krivicu za troškove i razvojne teškoće globalizirati. Time ne postižemo ništa. Globalno zatopljenje ubrzava se i u takvim odnosima jednakim tempom, a nerazvijeni i najsiromašniji gube posljednju šansu za kakvu-takvu prilagodbu.
Očito je, današnji ekonomski sistem i današnje politike ne mogu zaustaviti opasne procese metodama i sredstvima koje su i dovele do katastrofalnog stanja Zato, želimo li stvarno smanjiti emisiju stakleničkih plinova, tržištu treba nametnuti čvrsta ograničenja. Bit će jako loše ako politički interesi nadjačaju interese cijelog planeta.
Unatoč svemu, očekuje se
da će trgovanje pravom na emisiju stakleničkih plinova zadržati i
dalje ključni položaj u pregovorima u Copenhagenu, a budući
dogovor bit će mnogo restriktivniji od onoga u Kyotu.
Je li zaustavljanje deforestacije najlakši način smanjenja emisije?
Oko 40% globalne emisije CO2 prouzročene ljudskim aktivnostima nastaje upravo uništavanjem šuma. Zaustavljanje deforestacije u praksi je relativno jednostavno i jeftino. Oštri i nemilosrdni potezi brazilske vlade najbolje su pokazali koliko se političkom voljom može postići u kratkom roku. Stabla se ne smiju sjeći - i točka.
No, mnogo je kompleksnije pitanje kako kreditima iz trgovine stakleničkim plinovima platiti ljude? Jer - tko je stvarni vlasnik stabala i šuma? Neće li ljudi i dalje rušiti svoja stabla kako bi ih prodali? A kad se to dogodi - kako to verificirati? U potrazi za održivim rješenjem tog problema svi polažu velike nade upravo u summit u Copenhagenu.
Kakvi su izgledi za kopenhaški dogovor?
Rezultati preliminarnih pregovora održanih u rujnu ove godine u Barceloni bili su zaista tanki, a izgledi mračni. Svi su se složili da je malo nade za postizanje dogovora sa zakonskom snagom.
Za uspjeh je potrebno - čudo. Najviše se nade polagalo u Baraka Obamu, kao izrazitog lidera koji bi mogao donijeti prevagu, no sad je optimizam mnogo manji. Realnija su očekivanja da se postigne dogovor ili konceznus po kojemu bi svi zadržali dosadašnje, uglavnom pozitivne stavove, a dogovor bi se zaključio 2010. godine.
Nagore bi bilo da se sve to pretvori u 20 godina pregovaranja, što bi svijet prepustilo namilost i nemilost svih posljedica globalnog zatopljenja. To je malo vjerojatno, no ipak vjerojatnije od priželjkivanog čuda.
(sastavljeno na osnovi novinskih i agencijskih izvješća te pripremnih dokumenata kopenhaške konferencije tijekom mjeseca studenog 2009.)
-------------------------------------------------
Kako summit prate tisuće aktivista iz nevladinih udruga širom svijeta, okruženje konferencije je iz dana u dan dinamičnije i šarenije.
Svjesni da samo s prosvjedima u Copenhagenu ne mogu pobijediti globalni kapital ni ambicije političara, ljudi pozivaju na stvaranje ugovora o preživljavanju (survival pact) i strateško smanjenje emisije stakleničkih plinova spuštanjem razine CO2 u zraku na 350 ppm.
To se naziva jednostavnom matematičkom istinom, a jednadžba glasi:
350 = preživljavanje
Publikacije za download:
