NE nuklearkama!

Donosimo vam tri članka na temu nuklearne energije:

Nuklearke su potrošeni modeli
Dr.sc. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za fiziku, (članak za Slobodnu Dalmaciju od 03.04.2011.)

POHVALA KRŠKOM – Vrijeme je da se nuklearka Krško zatvori!
Dr.sc. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za fiziku, (članak za Jutatnji list 02.05.2011.)

Zašto nuklearke ne smiju biti dio energetske strategije Hrvatske
(Napisala Vlasta Toth, Zelena lista, objavljeno: na Alertonline.org i ZaMirZine, lipanj 2008)

Nuklearke su potrošeni modeli

Dr.sc. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za fiziku, (članak za Slobodnu Dalmaciju od 03.04.2011.)

Mnogi fizičari i tehničari još uvijek u fascinirani jednostavnošću nuklearnih elektrana i smatraju ih energetski bez alternative za postfosilno doba! Uspoređuju ih s parnom lokomotivom koja toplinom dobivenom od ugljena kemijskim spajanjem ugljika i kisika (CO2) proizvodi pregrijanu vodenu paru koju pretvara u lokomotivnu silu. Nuklearna elektrana (NE) mjesto kemijske energije upotrebljava nuklearnu energiju iz raspada urana (235U) koja je više od tisuća puta veća od kemijske energije. Neki tvrde da su NE tehnički jednostavnije pa čak i sigurnije od centrala na ugljen.

Nuklearne elektrane Fukushima u Japanu, tip reaktora s kipućom vodom (boiling water reactor) samo su teoretski, ali ne i tehnički jednostavni: U metalni kontejner (brzi „lonac“) s vodom su uronjene šipke ispunjene uranom, gorive šipke, koje se zagrijavaju raspadom urana. Paralelno s njima su šipke koje mogu apsorbirati neutrone i time prema položaju u vodi reguliraju raspad urana sve do zaustavljanja lančane reakcije. Lančana uranova reakcija grije vodu i stvara pregrijanu paru u kontejneru. Vodena para se direktno dovodi u turbine koje time produciraju električnu struju. Istrošena para ide u kondezator koji se hladi nezavisnim krugom hladne morske vode. Ohlađenu vodu iz kondezatora pumpa ponovno vraća u kontejner. Taj izolirani zatvoreni krug pare i vode je radioaktivan. Samo trošenjem od 200 tona urana reaktor od 1000 MWe proizvodi cijelu jednu godinu električnu energiju. Teoretski zavodljivo jednostavno, ali samo na prvi pogled. U praksi, u Japanu, je to malo drukčije kako svakodnevno gledamo na televiziji!

Iluzija jednostavnosti NE već pred tridesetak godina s propagandom da se jeftina struja ne će ni mjeriti, a plaćati paušalno po veličini kućanstva je propala s prvom najvećom mogućom nesrećom („NMN“) NE kod Harrisburga (SAD) godine 1979 – poznatije pod nazivom Tri Milje i „kineski sindrom“. To je bila prva spoznaja da su NE tehnički puno kompleksnije i nerazumljivije nego su to pioniri NE držali. Potvrdile su to mnoge nesreće koje su slijedile. Izgleda da naša klasična fizika nije dorasla problemu NE. Izračuni sigurnosti i vjerojatnosti za NMN su propagandni mitos. Otac civilnih nuklearnih reaktora Alvin M. Weinberg je poslije nesreće u 3 Milje izjavio: „Problematika sigurnosti NE kao i transport radioaktivnog materijala i dugoročno spremište radioaktivnog materijala imaju trans-znanstvene elemente pa konačnu odluku o nastavku gradnji nuklearki ne mogu i ne smiju donositi isključivo eksperti“. Eksperti su povijesno tehnički vezani uz tu tehnologiju, ali problem rizika nije znanstvena kategorija, jer tangira svakog pojedinca na specifičan način.

Nesreća u 3 Milje je bila prvi zvižduk upozorenja o opasnostima NE. Amerika je reagirala zaustavljanjem daljnjeg projektiranja NE. Nažalost optimizam za NE je ostao izvan Amerike radi udaljenosti nesreće, a negativne reakcije onih s većom kulturom sigurnosti se osudilo kao histerija emocionalnog antinuklearizma. Kod nas se Harrisburova NMN ublažava riječima: panika bez razloga. Rezultat tog nekritičkog ponašanja je dovršenje gradnje NE Krško u potresnom području, 37 km zračne linije udaljenosti od centra Zagreba.

Drugi zvižduk došao je brzo - nekonzistentno s izračunatim vjerojatnostima, godine 1986. „Super NMN“ u Černobilu tadašnjem SSSR-u. Zabrinutost radi radioaktivnog zagađenja većeg dijela Europe uzrujalo je građane, ali ne za dugo! Nesreća se brzo zaboravila a optimizam ponovno porastao. Takozvana renesansa NE dolazi radi opasnosti zagrijavanja zemlje s ugljičnim dioksidom preko efekta staklenika koji produciraju fosilne elektrane. Pretjerano se naglašavalo spas klime preko nuklearnih elektrana bez CO2, a zanemarivala opasnost od radioaktivnosti!

Ovo što se je dogodilo i još se događa s Fukushima-I nuklearnim elektranama u visoko tehniziranom Japanu je treći zvižduk koji bi mogao zapečatiti ili u najmanju ruku revidirati sudbinu nuklearne industrije! Nadajmo se da krivulja pamćenja ovog puta ne će s vremenom padati eksponencijalno i da će po našim medijima prestati bagatelizirati ovaj treći zvižduk sa skoro kriminalnim izjavama: Problem u Japanu je jednostavno vodoinstalaterski problem!

Istodobna nesreća u šest reaktora! Nemoguće je postalo moguće, a nevjerojatno postalo realno. Zato ovo nazivaju „apsolutna super NMN“. Zbog potresa nestalo je struje, radi tsunamija svi rezervni agregati i pumpe zatajili, a struja iz akumulatora je trajala prekratko. Temperatura u kontejneru bez vode za hlađenje raste preko 20000 C što disocira vodik i podiže tlak u metalnom kontejneru. Zbog moguće eksplozije kontejnera otpušta se radioaktivnost i vodik koji miješanjem sa zrakom unutar betonske zaštite dovodi do eksplozije. Rušenjem betonske kupole velike količine radioaktivnosti zagađuju zemlju i more. Radi opasnosti od radioaktivnosti trebalo je evakuirati stanovnike u radijusu od 30-50 kilometara. Nitko ne zna što se događa unutar kontejnera. Strah od vrlo vjerojatnog topljenja urana i probijanje čitavog radioaktivnog materijala kroz betonsko podnožje i time izlaska radioaktivnog zračenja u okoliš je ogroman. U tridesetak godina se nakupilo u kontejneru sto puta više radioaktivnosti negoli je bilo kod bombardiranja Hirošime. Osobito je opasno ako se to dogodi u trećem reaktoru, koji operira i s plutonijom koji nije samo opasan zbog dugoročne radioaktivnosti nego je i ekstremno otrovan.

U tom slučaju trebalo bi iseliti Tokio s 37 milijuna stanovnika koji je 250 kilometara od Fukushima. Japan je gusto naseljen i nema dovoljno prostora za iseljenje kao što je to bilo u Ukrajini u slučaju Černobila! Dakle nacionalna katastrofa. Četvrti reaktor je bio isključen prije nesreće, ali velike količine istrošenih gorivih šipki su se nalazile u otvorenom bazenu s vodom da bi se smanjila temperatura i djelomično radioaktivnost kod transporta. U bazenu je nestala voda za hlađenje, pa se dalje samostalno zagrijavao i bez ikakve zaštite radioaktivno zračio. U petom i šestom reaktoru dolazi do požara iz nepoznatih razloga. Opći kaos kod tehničara i političara radi manjka ili krivih informacija koje su postale običaj kod svih nesreća u NE, čak i u demokratskim zemljama. Pokušava se bez razumijevanja s improviziranim rješenjima. Izvana hlađenjem kontejnera morskom vodom, za koje nije jasno da li koristi ili šteti radi soli. Nadalje, nesigurno je da li to vanjsko hlađenje može prouzročiti rascjepe ili eksploziju u metalnim kontejnerima. Ilustracija veličine panike: Tenno (Car) Ahihita, (bog u šintoizmu), obraća se naciji riječima budite solidarni i molite!

Nepouzdano poduzeće NE, TELCO, javno se ispričava i predlaže zatrpavanje reaktora s betonskim sarkofagom, sličnim onom u Černobilu, jer su tehničari u strahu napustili Fukushimu, a 15 ostalih postali kandidatima smrti zbog visoke radioaktivnosti. Da bi se spasila nacija traže se dobrovoljci koji bi instalirali nutarnje hlađenje pri visokoj radijaciji. Prijavilo se je dobrovoljno 150 vatrogasaca, koji su se herojski prihvatili tog po život opasnog posla. Parafrazirajući Brechta: jadna je to tehnologija koja zahtjeva heroje! Kompleksnost sistema i u zemlji robota zahtjeva direktnu intervenciju čovjeka. Konačna sigurnost nuklearnih elektrana uvijek ovisi o čovjeku i tu je onaj neizbježivi ostatak rizika!
Nije važno da li je potres ili tsunami uzrok nestanka struje ili zakazivanja pumpi, jer u takvom kompleksnom sistemu ima beskonačno mnogo načina da zataje dijelovi sistema. Problem je što radi radioaktivnosti nije moguć pristup unutrašnjosti reaktora da bi se popravio kvar. U samom početku nesreće TELCO je poslao dva mlada radnika da bi ustanovili što se događa. Kasnije su objicu našli mrtva zbog radijacije.

Fukushima je svugdje! U Švedskoj je u NE Forsmark-1 radi jednostavnog kratkog spoja zatajio cijeli uređaj hlađenja i za dvadeset minuta po riječima L.O. Högelunda, nekoć šefa konstrukcije Vattenfallovog Forsmrka, nitko nije znao što se događa. Da se kojim slučajem produžila ta neizvjesnost za samo 7 minuta imali bismo černobilsku katastrofu. Slično je u NE Konsloduj kod Sofije u Bugarskoj došlo do eksplozije u sistemu za hlađenje. Šipke za regulaciju ostale su nepokretne i nije se mogao ugasiti reaktor. Imali smo više sreće nego pameti da nije došlo do super nesreće, kazali su tehničari u kontrolnom centru. I bez materijalne štete psihološki stres od straha nije zanemariv!
Dugogodišnjim pogonom NE dolazi do zamora materijala, a i tehničara s dugogodišnjom monotonijom kod upravljanja reaktorom! Mnoge NE su sagrađene pred tridesetak godina s tehnikom sigurnosti tadašnjeg nivoa tehnologije. Za ilustraciju, trebalo bi usporediti ugrađenu sigurnost u staroj volkswagenovoj Bubi i današnjim volkswagenovim modelima! Vidjet ćete kolika je razlika, a za NE to je još kritičnije sa starošću.

Po mom mišljenju bilo bi nužno isključiti NE Krško. Zagrepčani, mitos sigurnosti NE je okončan, zato protestirajte dok ne bude kasno! Memento Fukushima!
Istina, vjerojatnost nesreće je vrlo mala, ali nju treba „pomnožiti“ s veličinom katastrofe.
Kod nuklearki postoji financijski, politički i tehnički rizik, koji se zbog kompleksnosti sistema ne može ni izračunati ni emulirati. Zato za pojedine male i siromašne zemlje, bez obzira na vjerojatnost, mora se odustati od gradnje.

Financijski problem je doživjela Finska koja je godine 2005. ugovorila novi model EPR (European Pressurized Reactor) za cijenu od 3,2 milijarde Eura koji je morao biti gotov 2009. godine. Zbog kompleksnosti gradnje do sada je bilo preko 3000 grešaka (Spiegel, 42/2009) što je diglo cijenu NE na 5,3 milijarde Eura. Prognoza je da elektrana ne će biti gotova ni do 2013. Već sada se priprema pravni postupak s Areva-Siemens koncernom i dodatno sa stotinom manjih poduzeća neiskusnih u gradnji NE zbog odgovornosti za poskupljenje. Radi povećanja društvene osjetljivosti za sigurnost trebat će poslije Fukushima po svoj prilici neke dijelove gradnje čak mijenjati. Bojim se da se može dogoditi slično kao i s NE Krško koju je sagradio Westinghaus. Originalno je NE bila naručena za Porto Rico, ali nije bilo dozvoljeno tamo graditi, jer nije ispunjavala visoke američke uvjete sigurnosti, a tražene promjene su bile preskupe. Zato ju je Westinghouse sagradio bez sanacija i izmjena u bivšoj Jugoslaviju (vidi na strani 469, Nature Vol. 279,7. June, 1979).

Za Hrvatsku je čak vremenski i financijski nemoguće graditi elektranu s uranom i istodobno poticati regenerativnu energiju sa suncem, vjetrom i vodom. Danas je opće uvjerenje u svijetu da je energetska budućnost isključivo regenerativna. Diskutira se samo od kada!

Regenerativna tehnika u svijetu raste eksponencijalno. Za razliku od uranske tehnologije ona je istodobno čista, sigurna, neograničena, neovisna o uvozu, stvara prema njemačkom iskustvu 10 puta više radnih mjesta nego NE i dugoročno je jeftinija. Most do potpune regenerativne energetske ekonomije sve je kraći. Fukushima će to još ubrzati. Hrvatska može premostiti taj period štednjom, efikasnijim uređajima i s manjim gubitcima električne energije kod prijenosa i raspodjele energije. Trebalo bi imati bolje argumente negoli su oni koji kažu da nema alternative za prijelazno vrijeme osim NE. One su uz to nekompatibilne s klimatskom varijabilnošću energije sunca i vjetra.

Dok Split ima 2700 sati sunca, još uvijek se hladi i grije električnom energijom, a München s 1700 sati već danas opskrbljuje rasvjetu za 800 tisuća domaćinstava s regenerativnom energijom. Do 2020. godine grad s 1.4 milijuna stanovnika i jakom električnom i automobilskom industrijom, s elektrificiranim prometom će upotrebljavati isključivo regenerativnu energiju! Da je to gradonačelnik Münchena izjavio prije 10 godina smatralo bi ga se nenormalnim, jer ljudi misle linearno, a ne eksponencijalno! Sjetimo se razvoja kompjutora i satelita. Danas Njemačka producira više energije regenerativno, negoli od 17 NE, istodobno s ostalom energijom od obnovljivih resursa i 17 % električne energije.
Sve veći antinuklearni protesti donose političku nestabilnost. U Njemačkoj su već odlučujući faktor na izborima. Čak i u Francuskoj preko 50 % stanovnika je protiv gradnje novog reaktora Flamanville3. Općenito, mnoge nevladine organizacije poslije Fukushime organiziraju antinuklarne proteste. U Japanu su građani počeli sa, do sada nepoznatim za Japan, antinuklearnim protestima, jer su shvatili da ih je nuklearni lobi zaveo lažnim parolama tipa - Japan nema alternative osim NE.

Za Hrvatsku je već vremenski i financijski nemoguće graditi novi reaktor i istovremeno pratiti razvoj regenerativne tehnologije. EU planira gradnju moderne električne mreže (smart grid) kojom bi se iz Sahare projektom ”Desertek“ mogla raspodijeliti solarna električna energija po Europi. Hrvatska ne bi mogla to financijski pratiti ako bi se upustila u avanturu gradnje NE. Već danas treba, ne samo radi zastarjelosti naše mreže, nego radi sve većeg decentraliziranog dobivanja električne energije promijeniti strukturu i raspodjelu mreža.
Sama diskusija o NE škodi gradnji obnovljive ekonomije, jer Zeitgast (duh vremena) mora biti obnovljiva energija kako bi političari financijski bili spremni subvencionirati regenerativnu energiju, a ne nuklearnu!

POHVALA KRŠKOM – Vrijeme je da se nuklearka Krško zatvori!

Dr.sc. Ivo Derado, emeritus Max-Planck-Instituta za fiziku, (članak za Jutatnji list 02.05.2011.)

Članak objavljen 21.4.2011 na portalu index.hr donosi diskusiju na okruglom stolu: „Potresi nisu opasnost za nuklearke u blizini Hrvatske“. Navodno su gospodin Hrvoje Perharić, član uprave Nuklearne Elektrane Krško (NEK) i mađarski kolega Mikos Horvat iz Nuklearne Elektrane Pakš (NEP) davali čudne lakomislene izjave.
Elektrane Krško i Pakš su izuzetno sigurne i svake godine povećavaju razinu sigurnosti svojih postrojenja. Tko bi se osjećao sve sigurnijim u automobilu starom više od 30 godina? Ne radi se o vinu nego o materijalu koji se starenjem zamara, pogotovu ako je stalno bombardiran neutronima iz raspada urana.
Gosp. Perharić nije ni najmanje zabrinut što se NEK nalazi na području izraženih seizmičkih aktivnosti, jer u Fukushima, prema Perhariću, štete na strukturi nuklearke i visoke radijacije nisu prouzrokovane potresom nego tsunamijem. Glede potresa, njegov kolega Horvat nije tako siguran pa naglašava da je uz ostalo sigurnost NEP-a za razliku od NEK-a dodatno dana, budući da je NEP izgrađen na teritoriju na kojem nema izraženijih seizmičkih aktivnosti. Perharić parira izjavom da je NEK jedna od najrobusnijih nuklearki u Europi, mada poslije NEK-a postoje dvije generacije, kako se kaže, još sigurnijih nuklearnih reaktora. NEK-tip nije siguran ni ako padne na njega sportski zrakoplov, a kamoli u terorističkom napadu!

Sve te izjave podsjećaju na tvrdnje prije nesreće Černobila pa do nedavnih izjava nepouzdanog poduzeća TELCO, vlasnika elektrana u Fukushima.
Sad dolazi tvrdnja gospodina Perharića koja je notorna neistina: “NE Krško je rađena prema američkim regulativama“. Možda on misli na južnoameričke regulative! Zato preporučam gospodinu Perhariću da pročita znanstveni izvještaj Amila Agarwala u znanstvenom časopisu Nature Vol.279 7.6.1979. gdje se kritiziraju reaktori izgrađeni u Trećem svijetu koji nisu regulirani kao oni na Zapadu!

U članku dr. Morris Rosen, predstavnik IAEA (Internacionalna agencija za Atomsku energiju u Beču), eksplicitno kritizira nuklearku Krško. NEK je kopija Westinghousove 626 MW NE Angra-1 u Brazilu, koja je pak kopija američke nuklearke za Porto Rico koja nikad nije bila sagrađena zbog mogućnosti nezadovoljavanja US regulativa! Nadalje, te daleke 1979. Godine nije postajala obavezna neovisna kontrolna ustanova za NEK!
Takve izmišljotine člana Uprave NEK moraju zastrašiti svakog u Hrvatskoj i okolici, a osobito građane Zagreba koji se nalaze unutar radiusa od 40 kilometara od NEK!
Izgleda da na gospodina Perharića događaji u Fukushimi nisu ostavili nikakav utiska. Čak u Francuskoj predsjednik politički neovisne ASN-e (agencija za sigurnost nuklearki) André Claude Lacoste diskutira o isključenju starijih nesigurnih nuklearki u Francuskoj i moratoriju za daljnju gradnju treće generacije (EPR) reaktora Flamanville3. Naime, preko 50 % Francuza je protiv gradnje, a Njemačka je već isključila sedam starih nuklearki!
Mislim da je došlo vrijeme da se i NE Krško isključi!

Zašto nuklearke ne smiju biti dio energetske strategije Hrvatske

(Napisala Vlasta Toth, Zelena lista, objavljeno: na Alertonline.org i ZaMirZine, lipanj 2008)

Zelena lista, pridružena članica Europske zelene stranke, šokirana je nedavnim izjavama potpredsjednika Vlade RH Damira Polančeca kao i člankom u Večernjem listu od 24.02.2008. o najavi gradnje nuklearne elektrane u Hrvatskoj do 2020. godine. Svjesni smo činjenice da je tzv. nuklearni lobby momentalno svugdje u svijetu u ofanzivi zlorabeći argumente zadnjeg IPPC-ovog izvješća o globalnoj klimi koje od svih zemalja zahtijeva hitno i drastično smanjenje emisije CO2 i ostalih stakleničkih plinova. Istina je da nuklearne elektrane emitiraju mnogo manje štetnih plinova u atmosferu od onih na fosilna goriva (drva ugljen, nafta i plin), ali su posljedice rada nuklearki neusporedivo teže, potencijalno pogubnije, dugotrajnije i skuplje. Pod posljedicama ne smatramo samo štetu pri mogućoj havariji već tu ubrajamo i zbrinjavanje istrošenog nuklearnog goriva koje je i nakon upotrebe toliko radiokativno da zahtijeva specijalne mjere postupanja i skladištenja, te zatvaranje nuklearke nakon isteka roka njezine upotrebe.

Nevjerojatna je lakoća kojom nuklearni business iskrivljuje činjenice i olako prelazi preko svima poznatih dogođaja kao da se nikad nisu odigrali.

Da potsjetimo - prošlo je svega 22 godine od černobilske katastrofe! Mnogima od nas još su u vrlo živom sjećanju slike užasa koji se tada dogodio zbog jednog neispravnog ventila i jedne ljudske pogreške. I nakon 22 godine taj veliki dio Ukrajine je pust i nenastanjen, a tlo, voda, zrak i sav biljni i životinjski svijet potpuno su kontaminirani za idućih nekoliko generacija i stoljeća.

Uopće nas ne čudi što su naši energetski stručnjaci skloni nuklearnim rješenjima u energetici. To su uglavnom kadrovi stasali u sedamdesetim ili osamdesetim godinama kad je nuklearna opcija bila energetski zakon, a mnogi su od njih svoje doktorate stekli zahvaljujući financiranju raznih lobby-ja, od nuklearnih do onih danas neodrživih. Normalno je da takvi ljudi tijekom radnog vijeka, u znanstvenim radovima, pa i političkoj karijeri, uporno brane i zagovaraju nuklearnu energetsku opciju kao jedino sigurno i trajno rješenje. Ono što takvi stručnjaci, u svojim izlaganjima i lobiranju uvijek zanemaruju jest sigurnosno-ekološka komponenta i stvarni cost-benefit investicijskog pothvata kao što je izgradnja nuklearne elektrane.

Za zemlju veličine Hrvatske, od 4,5 milijuna stanovnika koja je već zadužena s nekih 30 milijardi Eura, dodatni dug od 10-15 milijardi Eura, koliko otprilike košta nuklearna elektrana, pravi je financijski science fiction.

Mislimo da je nerealno očekivati kako će se u svijetu naći ijedan davatelj kredita pod normalnim i fer uvjetima za takvo nešto - osim ako se opet ne upletemo u vezanu trgovinu s geopolitičkim ustupcima za koje dobivamo skupi poklon u obliku zastarjele tehnologije koja se nigdje drugdje ne može uvaliti. Zanemarimo li čak i ekološku komponentu, Hrvatska i njeni građani će biti u svakom slučaju žrtve netransparentne i beskrupulozne trgovine.

Slažemo se da je Hrvatska na ključnoj i sudbinskoj prekretnici, jer treba odlučiti o svojoj energetskoj neovisnosti. Ali, možemo li neovisnost postići kupovinom skupe nuklearne tehnologije? Nikako! Ne vidimo nikakve bitne razlike u tome jesmo li dužni nekome za uvezenu struju ili za uvezenu opremu i skupu tehnologiju. Međutim, bitna razlika ipak postoji, a izražava se u očuvanom okolišu i zdravlju ljudi.

Jedini smjer koji bi Hrvatska morala odabrati je orjentacija prema obnovljivim izvorima energije - suncu, vjetru, geotermalnim izvorima. U tome leži energetska budućnost svijeta, a Hrvatska ima realne komparativne prednosti povoljnog položaja i klime - s 2500 sunčanih sati godišnje npr. u Dalmaciji. Kad bi se u intenzivni i sveopći razvoj solara uložila samo 1/5 novca potrebnog za nuklearku, postupni bi zaokret u podjednakom vremenskom razdoblju donio suvremeni razvoj i gotovo 100% energetsku neovisnost. Kilovate od sunca dobivali bismo odmah, a ne nakon desetljeća betoniranja i konačne zastare takve tehnologije.

Takva orijentacija zahtjeva drukčiju energetsku i gospodarsku strategiju cijele zemlje. Najprije treba izraditi zakonsku regulativu koja će ukinuti monopolni status državnih poduzeća (HEP i INA), a zatim reorganizirati i modernizirati distribucijsku mrežu koja je rasipna, stara i skupa. Potom bi fiskalnim olakšicama trebalo potaći ulaganja u obnovljive izvore energije - a ostalo bi učinilo tržište! Baš kao u Njemačkoj ili u susjednoj Austriji koje su na taj put krenule prije 20-tak godina. Lani je samo u Austriji u toj novoj branši zaposleno 6000 ljudi.

I na kraju, ali ne manje važno: Zeleni u Finskoj, za razliku od Hrvatske, zaista imaju velik utjecaj i zaista je točno da je Finska odlučila izgraditi nuklearku, kako bi usporila trošenje svojih jedinih prirodnih potencijala - vode i drva. Finska je baltička zemlja s vrlo malo sunca i nedovoljno vjetra, ali pod nogama ima bazaltne stijene pogodne za jedino europsko odlagalište nuklearnog otpada...Međutim, naši lobisti ne spominju kako Finci tek čekaju da najnovija tehnolgija prijeđe iz teorije i laboratorija u praksu (novi postupak fisije ili pak fuzija plazme). Dakle, ono što se nudi nama, neće se pojaviti u Finskoj gdje upravo zeleni čekaju primjenu sigurnije i kvalitetnije tehnologije.
Mnogo južnije od Finske, Njemačka se prije pet godina odlučila na fotonapon, grijanje vode suncem i geotermalnim izvorima i započela postupno zatvaranje preostalih 17 nuklearki do 2020. godine.

Oni svoju energetsku samostalnost i budućnost vide u solarnoj i geotermalnoj energiji, u kombiniranju novih tehničkih rješena u graditeljstvu i prometu, tehnologiji kogeneracije, bioplinu iz otpada i otpadnih voda, razvoju tehnologije gorivnih ćelija, opće tehnologije vodika i sl.
A mi imamo besplatnog sunca gotovo dvaput više od njih. Tko, dakle, ovoj zemlji ponovno planira štetu?

Zašto izgradnja nukelarne elektrane ne smije biti energetsko rješenje za Hrvatsku:

golemi troškovi nuklearne elektrane – koji obuhvaćaju troškove konstrukcije (od 3 do 5 milijardi US$), troškove dekomisije (od 2,5 do 4 milijardi US$), troškove zbrinjavanja nuklearnog otpada (1 do 2 milijarde US$). Ukupno, između 6 i 9 milijardi US$.
dodatni ili vanjski troškovi poznatiji kao tzv. externalities – troškovi koji se ne iskazuju u cijeni nuklearke ali ih se ne može izbjeći: znanstvena istraživanja, edukacija kadrova, razvoj popratnih tehnologija, troškovi novih zakonskih propisa i regulacija, imovinsko-pravni troškovi, novi i dodatni troškovi osiguranja i mjera osiguranja i sl. Analize s američkih sveučilišta procijenjuju da externalities dosižu od 1 do 2 trećine ukupnih troškova izgradnje nuklearne elektrane.
problem nabavke i skupoće urana - energent ze nuklearne elektrane je rijedak i skup mineral uran 235 kojega je u svijetu sve manje, a cijena proporcionalno raste, naročito nakon lobiranja za gradnji novih nuklearki. Cijena 1 kg U3O8 urana na europskom tržištu iznosila je krajem svibnja 2008. Oko 120 US$. Za očekivati je da će cijena urana pratiti cijenu nafte pa nuklearka nikako neće osloboditi Hrvatsku zavisnosti od uvoza i nestašica energenata.
predugo vrijeme izgradnje nuklearne elektrane – Izgradnja jedne nuklearke traje između 10 i 15 godina. To znači da se nuklearkama ne može efikasno odgovoriti na izazove koje postavljaju klimatske promjene, a to su drastično i brzo smanjenje emisija CO2 napuštanjem fosilnih energenata.
problem zbrinjavanja istrošenog nuklearnog goriva i otpada koje može biti nisko-, srednje i visoke radioaktivnosti. Pogodnog mjesta na teritoriju Hrvatske nema, pa će se taj otpad najvjerojatnije izvoziti i pohranjivati u posebna odlagališta u inozemstvu, čime se povećavaju troškovi nuklearki i stvarna cijena struje. Istodobno, dosad nismo našli rješenje ni za istrošeno gorivo iz NE Krško kojega prema nekim procjenama ima oko 1000 tona u obliku visokoradioaktivnog otpada i oko 20.000 tona srednje i niske radioaktivnosti.
abnormalno visoki rizici nuklearnog postrojenja u odnosu na koristi od dobivene energije. Američki znanstvenici procjenjuju vjerojatnost da se do 2013. godine negdje u svijetu dogodi barem jedna nuklearna havarija tipa Černobil (topljenje jezgre) na visokih 45%. Šteta koja će tom prilikom nastati procjenjuje se na svotu između 56 i 314 milijardi US$.

Zbog svega navedenog smatramo da energetsku strategiju Hrvatske u uvjetima ubrzanih klimatskih promjena, te velike zaduženosti države treba okrenuti prema provjerenim modelima energetske efikasnosti i uštede energije. Pod tim smatramo rekonstrukciju prijenosne i distributivne mreže u kojoj se gubi između 5-20% električne energije, izradu kvalitetnog paketa novih propisa, pravilnika i normi kojima bi se utjecalo na standarde u graditeljstvu, industriji i prometu te sustavnu edukaciju stanovništva o potrebi štednje energije.

U energetski zaokret treba uključiti sve moguće izvore, od solarnih do bioplina i geotermalnih izvora. Hrvatskoj se svake godine proizvede oko 2.500.000 m2 fotonaponskih panela od čega se na domaćem tržištu ugradi tek nekoliko postotaka, uglavnom na objektima individualnih investitora. Sve ostalo se izvozi kupcima koji struju proizvode suncem.
Smatramo da bi svi javni objekti, svi trgovački centri i sva velika skladišta koja sad uništavaju livade, trebali na krovu imati zelenilo i fotonaposnke panele za struju te kolektore za grijanje i hlađenje.

Švedska, Njemačka i Austrijska iskustva pokazuju kako se u tom sektoru mogu otvoriti deseci tisuća novih radnih mjesta, te novi pogoni. To je branša koja u cijelome svijetu, pa i na burzama, bilježi godišnji rast od oko 40 posto. Tko to ne zna, ne vidi ili prikriva, ne smije sudjelovati u razvojnim projektima ove zemlje.

Očekujemo da će energetski stratezi ovaj put uzeti u obzir geografski položaj Hrvatske kao energetsku komparativnu prednost te solarnu energiju postaviti ispred svih ostalih. Ako nemaju vlastite vizije, neka prepišu strategiju Španjolske i Portugala koji svakih nekoliko mjeseci puste u pogon poneku solarnu elektranu – kao najveću na svijetu.
Prije 6 godina donijeta je sadašnja energetska strategija. Izradio ju je institut Hrvoje Požar pod dirigentskom palicom Gorana Granića, tadašnjeg potpredsjednika Račanove vlade. I površnim čitanjem svakomu je bilo jasno da tzv. strategija služi difamaciji svih energetskih izvora osim onih koji su pod kontrolom INA-e i HEP-a. Iako je u to doba prosvijećena Europa već skretala u pravcu novih tehnologija, Hrvoje Požar je pri cijeni nafte od 17 dolara za barel, sve naše komparativne prednosti glede solartermije, fotonapona i vjetrogeneratora glatko proglasio trajno neisplativima. Unatoč stalnom rastu cijena fosilnih goriva tijekom proteklih godina, ni taj Institut niti vlada nisu korigirali pogrešne smjernice i zaključke prilagodili stvarnome stanju. Hrvatska je izgubila dragocjeno vrijeme te zaostala i tehnički i tehnološki.

Nadamo se da ove godine u izradi strateških smjernica neće sudjelovati nitko iz prethodne (ne)stručne skupine, jer ona je pokazala pristranost, svjesno zanemarivanje činjenica i nedostatak vizije. Ovogodišnji izrađivači strateškog dokumenta za Hrvatsku ne smiju nipošto ponoviti grešku, pa privatizirati HEP i ostatke INA-e. Opasne su tvrdnje kako otvaranje naše energetike špekulativnom privatnom kapitalu donosi sigurnost. Svi svjetski primjeri, od Kalifornije do Mađarske pokazuju koliko je to štetno i opasno. Uključivanje građana i poduzetnika treba organizirati po njemačkom ili švedskom modelu, koji su dosad postigli najbolje rezulate.

Energetska strategija države je previše važan dokument da bi ga pojedini lobiji zlorabil za ostvarenje svojih sebičnih ciljeva, na štetu građana ove zemlje.